I taj je rujan bio savršen – topao, ne vruć, s najboljom mogućom temperaturom mora. I još bonaca. Pravo bablje ljeto.

Znate li zašto se topla jesen zove bablje ljeto? Pa zato jer tad počinje ljeto za babe. Djeci kreće škola, sredovječne osobe rade, a pošto je kraći dan, ne stižu na kupanje, pa su babe kraljice plaža. Smanje se temperature, pa se ni infarkta ne boje.

Tako i naša baba Stane. Evo je spremna za put na Lokrum. Kupuje Slobodnu Dalmaciju kako bi čitala vijesti s dva-tri dana zakašnjenja. Ono što ona čita pod aktualno, na portalima je već arhivska građa.

Baba Stane stiže u Portoč. Nije se ni svukla, a već je iznervirana. Neki mangupi, ima biti da su iz Australije, prostrli su šugamane točno na njeno mjesto. Iako u nikakvim zemljišnjim knjigama nije upisana kao vlasnik parcele na Potroču, još od prošlog stoljeća njen mozak svojata taj komad betona.

Iako se godinama žali na bolove u leđima, sagnula se je brže od gimnastičara, kako bi što neprimjetnije pomaknula te agresivne australske šugamane, i vratila izgubljeni teritorij. Sad je malo opuštenija, ali samo zakratko. Vidi Anku kako dolazi, gdje li je samo ona sad nakanila stići na kupanje?

Anka joj je bila šefica recepcije u Excelsioru prije gotovo pola stoljeća, ali Stane joj nikad nije zaboravila i oprostila onaj nedodijeljeni slobodan dan za rođendan, jer je baš tada Josip Broz Tito u njihovom hotelu zavodio Elisabeth Taylor rušeći joj brak s Richardom Burtonom, pa je Anka, svima govorila da ne idu nigdje vanka, nego da su atento, ako visokim uzvanicima bilo što zatreba.

Stani se smračilo što je vidi, pa brže-bolje ode u more da se smiri. More, iako ugodnih 24 stupnja, bilo joj je hladno. Nije joj se sviđalo ni što je familija ježa zauzela stijenu preko koje ona desetljećima ulazi u more. Prvo oni Australci, a sad ježevi nacionaliziraju njeno vlasništvu. Za što li se samo njen sin borio u ratu, kada je ona izgubila portočku ledinu skupa sa stijenom?

Malo je otplivala, a kosu nije kvasila, zbog straha od bolesti koje nikad neće dobiti. Onda se vratila na svoju kupališnu grudu, i prenerazila se. Njen šugaman je bio napadnut i stisnuo se. Da, to je točno – ona ga je ostavila skroz raširenog, a sad se jasno moglo vidjeti da su krajevi šugamana zamotani. Netko ga je pomaknuo. Netko grozan i zločest. Samo tko? Nikoga nije vidjela, ali oni turisti su joj bili sumnjivi, jer su njihove stvari bile još uvijek nedaleko njezinih. Međutim, nije bilo ni žive duše.

-Ej bog – vikne netko, a baba Stane se trzne.

Bila je to njena prijateljica Made. Odmah su se, kao vrhunske analitičarke, bacile na posao.

-Jesi viđela onega Marušića što je skribo o izbjeglicama? Jesi prolegala, ha? Da bi hi trebalo poslat doma, jer su oni muslimani. Svuda je naglašavo da je on katolik, a ja ga nikad u životu na misi nisam viđela.

-Prdoklači on. Ni ja ga đusto nijesam viđela. Takvi su mu bili i nono i none. Vazda su se hvalili vjerom, a nunka na misi, osim ako im treba kakav favor.

-Jadni Grade, đe li samo hodiš? Kakvijeh sve čeljadi danas ođe ima da se živ desperaš?

Uto dođoše oni Australci. Baba Stane poludi i odmah ih napadne da otkud im pravo micati njezin šugaman, kad ona ovdje dolazi još puno prije nego li su se oni rodili? Dodala je da bi im mogla biti i majka, možda čak i baba.

-Moj pokojni muž je betoniro ovu ploču, a vi sad bez imalo obzira stavljate svoje šugamane. Kako vas nije sram?

Australci su u čudu slušali babu, kako se rastežući slogove - poput pravih dubrovačkih gospođa – izderava na njih.

-I don't understand  - rekli su, pokupili stvari i otišli na pivu kod Đanija.

Baba Stane osjeti olakšanje. Na hitlerovskom njemačkom to se zove Lebensraum – osvojila je životni prostor i istjerala nevjernike koji nemaju nimalo poštovanja prema znoju njenog pokojnog muža.

Onda su ona i Made prolazili njihove zajedničke prijatelje i poznanike ogovaranjem i tračevima. Svima su uspjeli naći triple-double mana. Da su analizirale Isusa, i njemu bi ih našli. Zaključile bi da je bio sebičan, jer nije imao djecu. Lako je tako, moj Isuse, prdit ludih po hramovima, kad te doma ne čekaju gladna usta i odgoj koji traje desetljećima. I Djevici Mariji bi našli nedostatke. Slabo je ona odgajala ovog Isusa, kad taj u životu ništa pametno i konkretno nije radio. Samo drži govore, a motike mu nigdje. I još bi dodale da lako Isuse tako - jer on može od vode napraviti vino, a njihovi pokojni muževi morali su se godinama jebavati s lozom po Osojniku da bi malo vina iz nje izašlo.

Ipak, Isusa i Mariju nisu spominjali, ali jesu Josipa i Mariju iz njihove ulice. Zaključile su da je lako njima, kad im je sin, iako bez škole, postao poznati dubrovački ugostitelj, pun para. Onda su rekle.

- Jadni Grade, što su li ti učinjeli? Kakvijeh sve čeljadi danas ođe ima? Oće li malicija čeljadi ikad fermat?

Sunce nije slušalo Stanu i Madu. Bojalo je Portoč i okolne borove u narančasto, a nije zaboravilo ni more, na čijoj su se površini presijavale zrake. Bližio se suton, a čitav Lokrum odisao je mirom i spokojem.

Ali ne i srce babe Stane. Ono nije vidjelo smiraj dana i ljepotu Dubrovnika, planeta Zemlje i čitavog svemira. Bilo je ispunjeno negativnošću, koja nije puštala u svoj dom nijednu pozitivnost. Pozitivnost i ljepota života bile su za babu Stanu izbjeglice iz njena srca. Nije ih znala vratiti.

Poslije tog predivnog zalaska sunca, sutra je vrijeme okrenulo na kišu. Bablje ljeto umrlo je u teškoj južini. Baba Stane više nije išla na Lokrum i kupanje. Poslije, te zime je doživjela infarkt i (p)ostala je teško pokretna.

Sljedećih pet godina, prije nego što je umrla, nije izlazila iz kuće. Nikad više nije bila u Portoču, na onom mjestu koji je njen pokojni muž betonirao. Izmijenjavali su se tamo Australci, Ganci, Bocvanci, Gvajanci, Ivo Banci i svi ostali stranci, ali ne i ona.

Onaj dan -  kada se ljutila na turiste, šeficu recepcije Anku, na Marušića, hladnoću mora, ježeve, izbjeglice, poznanike, i takozvane prijatelje - bilo joj je posljednje kupanje u životu. U nijednom trenutku nije bila toga svjesna, iako posljednja banja svima nama dođe prije ili kasnije.

Baš mi je žao što baba Stane taj posljednji kupanjac nije provela u miru i spokoju, što od silne negativnosti, nije vidjela sunce, more, vjetrić... – što nije bila u sadašnjem trenutku. Da je znala što je čeka, loše emocije bi je napustile.

Jadna baba Stane, što su ti učinjele...

Maro Marušić