Franković je tada pojasnio kako je navedeni potez napravio jer, kako kaže, 'nema mjesta suradnji dok se Trebinje ne ispriča za sve što je napravljeno Dubrovniku tijekom Domovinskog rata'. Nakon navedenog, Linta je uputio pisanu izjavu medijima u kojoj negira stradanja koje je tijekom Domovinskog rata Dubrovnik pretrpio. Štoviše, u svom je sramotnom dopisu Linta išao i korak dalje te je naveo kako se u Dubrovniku događalo 'etničko čišćenje Srba', a svoj je dopis počeo dezinformacijama o tome kako su hrvatske paravojne jedinice 15. kolovoza prve napale bazu JNA u Kotorskom zaljevu i bile poražene.


„Hrvatski paravojnici su stari grad koristili kao obrambene zidine, a hotele i bolnice kao vojne objekte za artiljerijske napade na JNA znajući kako će JNA odgovoriti na vatru braneći živote svojih ljudi“, navodi Linta.

U svom dopisu je istaknuo kako je reporter Washington Posta iz Dubrovnika naveo kako je 'Dubrovnik pretrpio neznatna oštećenja' i kako je izbrojao svega 15 gelera. Podsjetimo, prema dostupnim podacima, brojnim fotografijama i videozapisima koje to svjedoče, a nažalost, i gorkim sjećanjima koja brojni Dubrovčani imaju na ratna zbivanja, u jednom dvanaestosatnom napadu na povijesnu jezgru, uništeno je oko 30 posto objekata, kao i spomenika nulte kategorije. Uništeno je preko 2 tisuće kuća, većinom su bile zapaljene i opljačkane, a preko 7 500 stanovnika je ostalo bez svojih domova. No, najtragičnije od svega jest to što je tijekom agresije na Dubrovnik svoje živote izgubilo preko 180 branitelja i preko 90 civila, a ranjeno je više od 1 500 osoba. U logorima je zatečeno preko 400 osoba, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih. Ovakva izjava svakako je uvreda za obitelji svih stradalnika Domovinskog rata s krajnjeg juga Hrvatske.

Nadalje, Linta je naveo kako bi se 'Franković trebao ispričati nekadašnjim sugrađanima srpske nacionalnosti koji su protjerani iz Dubrovnika i kojima je uništena imovina, dok je jedan broj njih ubijen'. Išao je i korak dalje pa je ustvrdio kako se u Dubrovniku događalo 'etničko čišćenje Srba'.

Inače, Linta je otprije poznat po svojim sramotnim izjavama te je tako Domovinski rat u Hrvatskoj prije dvije godine nazvao 'udruženim zločinačkim pothvatom', premda su takvi navodi u pravomoćnoj presudi generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku srušeni i pred Haškim sudom još 2012. godine.


Lintu su odavno demantirale povijesne i ratne činjenice pa se postavlja pitanje koji je stvarni razlog huškačkog dopisa poslanog u javnost osim eventualnog stvaranja netrpeljivosti između naroda s područja bivše Jugoslavije koji, gotovo 30 godina nakon rata, pokušavaju raditi i živjeti u miru. Možda bi se Linta, umjesto da ga kritizira, mogao ugledati na Frankovića koji je u više navrata naglasio kako 'hrvatski narod treba gledati u budućnost' te po tom principu predstavljati Srbe u regiji. 

Podsjetimo, mediji Crne Gore već godinama 1. listopada 1991. godine, kad je krenuo napad na Dubrovnik, nazivaju jednim od najsramotnijih dana u njihovoj povijesti. Prošle godine je donedavni crnogorski premijer Milo Đukanović zastupnicima u crnogorskom parlamentu kazao kako je Dubrovnik iz 1991. godine sramota za Crnu Goru, poželjevši da se 'nikada više takvo što ne ponovi'. Crna Gora se ispričala Dubrovniku, a počele su i isplate odštete. S druge strane, od predstavnika Trebinja još uvijek nije stigla isprika.


Bez obzira na navedeno, poznato je kako veliki dio stanovnika Trebinja redovito posjećuje Dubrovnik, bilo da je riječ o odmoru na plažama ili radu. Također, poznato je i kako ogroman dio stanovnika Dubrovnika rado odlazi u Trebinje kako bi uživali u njihovim restoranima ili kupili određene proizvode koji su tamo povoljniji nego u Dubrovniku. Svatko to radi shodno svojim preferencijama i željama. Veliki broj stanovnika i jednog i drugog grada na taj način 'surađuje' na svakodnevnoj bazi, bez određenih barijera. Onako kako su primjerice trebinjski konobari uslužni i ljubazni prema gostima iz Dubrovnika, tako i trebinjski radnici bez problema odlaze na svoja radna mjesta u Dubrovniku ili dubrovačka kupališta.

Međutim, politika je druga stvar. Franković je odbio fotografiranje s trebinjskim zamjenikom gradonačelnika i to je njegovo puno pravo. Jednako kao što je odluka njegovog prethodnika Andra Vlahušića bila da ne posjećuje Trebinje jer 'za to još uvijek nije došlo vrijeme', na što je također imao puno pravo. S druge strane, i Trebinjci imaju puno pravo raditi u Dubrovniku, jednako kao što Dubrovčani imaju puno pravo zabavljati se u Trebinju. Također, postoje Trebinjci koji ne žele posjetiti Dubrovnik, ali i Dubrovčani koji ne žele u Trebinje i to je, također, njihova slobodna odluka i njihovo puno pravo.

No, nitko nema pravo poticati mržnju i netrpeljivost služeći se lažima i huškanjem, kao što je to napravio Linta pa je po tome zadnja osoba koja Frankoviću može držati lekcije o ponašanju i moralu. I sve dok se pojedinci uz pomoć dezinformacija rugaju žrtvama rata i negiraju povijesne činjenice, teško će se dogoditi ono što je Franković naveo kao svoju želju, a to je gledanje u budućnost.