-Što bih ti, da si na mom mjestu, učinio s ovom mojom nekretninom u Zatonu? Bi li je prodao? Iznajmio? Nešto treće?

-Slušaj stari, što se tiče prodaje nekretnina u Dubrovniku i okolici, cijene nisu tako velike kao nekada. No zato cijene iznajmljivanja divljaju kao nikad prije.

-Ozbiljno? Nisam o tome razmišljao.

-Nikad više turista nije bilo u Dubrovniku i Hrvatskoj. Ljudi, zbog straha, više ne idu u Sjevernu Afriku, Tursku, Grčku, a neki izbjegavaju i Francusku, te Britaniju, i upravo zbog svega toga, nikad nisu bile veće brojke posjetitelja. Iznajmljivanje apartmana na jugu Hrvatske gori. A gdje je puno turista, tu treba i puno radne snage. Pošto Dubrovčani više iznajmljuju, a manje rade, radna snaga mora dolaziti iz drugih dijelova Hrvatske, najviše iz Slavonije. Znači apartmane iznajmljuju ne samo turisti, nego i radna snaga, a tu su i oni nesretnici koji su se rodili u Dubrovniku, a nisu naslijedili nekretninu. Njima svima moramo pridodati studente, koji dolaze studirati u Dubrovnik iz drugih dijelova Hrvatske i svijeta, a kod nas nema studentskog doma. Znači, četiri velike skupine neprekidno traže stanove za najam, kojih nema dovoljno, što znači da cijene najma stalno rastu i to u nebo, razumiješ?

-Razumijem, ali što mi ti savjetuješ da ja radim s mojom nekretninom u Zatonu?

-Koliko je velika i koliko ima soba?

-Ima dvije sobe i dnevni boravak, a velika je negdje oko osamdesetak kvadrata, plus mala taraca.

-Dubrovčane odmah izbaci iz svih kombinacija, jer na njima nećeš ništa povoljno zaraditi. Kukat će da je skupo i daleko. Naravno, turistima je Zaton dalek, kao i studentima. Najbolje ti je nekretninu iznajmiti radnicima. U kakvom je stanju nekretnina?

-Prosječnom. Trebalo bi uložiti da se ušminka.

-Odlično. Ako izdaš sezonskim radnicima, nećeš morati ni ulagati, i već si uštedio. Mislim da bi na tvojoj nekretnini mogao zarađivati pet, šest tisuća kuna mjesečno minimalno sedam mjeseci, a možda i cijelu godinu.

-Ti si lud! Nema šanse.

-Nisi vidio nove trendove od Zvekovice sve do Orašca i Trstenog. Brojni iznajmljivači okrenuli su se radnicima, neki stanove daju u najam, čak i po cijeni od deset tisuća kuna.

-Ali ti radnici imaju prosječne hrvatske plaće. Kako netko s četiri ili pet tisuća kuna može iznajmiti stan za 6 tisuća kuna, da ne govorim za više?

-Naravno da ne može, ali ne iznajmljuje ga on sam, nego njih pet, šest radnika zajedno. Svaki da po tisuću kuna od plaće, a to može podnijeti, a ti lijepo od njih pet, šest zaradiš isto toliko tisuća kuna, razumiješ?

-Razumijem ja to, ali gdje će tih šest radnika spavati u mom dvosobnom stanu?

-Kako gdje će? Pa jesi rekao da imaš dvije sobe i dnevni boravak?

-Imam.

-Pa onda znači da u dnevnom boravku na kauču mogu spavati dvije osobe i u svakoj sobi po dvije osobe.

-Ali ova jedna soba mi je zaista mala. Ima svega četiri kvadrata i jedan mali krevet.

-To se riješi bez problema. Krevet na kat i gotovo.

-Ali, nije li potpuno ludilo da ja stan od osamdesetak kvadrata u Zatonu iznajmim za 6 tisuća kuna mjesečno, iako nije uopće sređen tip-top, čak nemam ni perilicu za posuđe, a na tu paprenu mjesečnu cijenu bih to trebao imati, zar ne?

-Ma boli te kurac što bi trebao imati, a što ne. Ovdje je riječ o ponudi i potražnji, nemoj da ti moral i etika smetaju u lakoj zaradi. Siromašni radnici iz Slavonije dolaze ovdje raditi, jer gore nemaju posla, moraju negdje spavati, a nemaju gdje nego u okolici, pa im ti bubneš cijenu koju oni mogu platiti jedino čoporativno, a opet im po glavi nije toliko preskupo.

-Ali oni će tako živjeti sedam mjeseci bez imalo komoda. Nimalo nije ugodno s polupoznatim ljudima živjeti i spavati u tako skučenom prostoru svaki dan sedam mjeseci, koliko traje sezona. Kvaliteta života im je nikakva. Kao da su krave u vlasništvu neke megakorporacije, koja ih drži u dva kvadrata i šopa hormonima za rast.

-Ali, kako ti ne razumiješ? Slavonci i jesu jedna vrsta stoke, oni nisu ljudi, barem ne onakvi kao ja i ti.

-Kako Slavonci nisu ljudi kao ja i ti?

-Pa naučili su živjeti kao stoka, njima je to normalno. Meni i tebi bi smetalo da spavamo s toliko ljudi u tako malom stanu, ali oni su na to navikli, i njima to nije problem, kao što bi bio meni i tebi, koji smo naviknuli da ne radimo puno u životu, da imamo udobnost i da uživamo.

-Ali oni nisu imali sreće u životu, kao ja i ti, da se rode i žive u Dubrovniku i naslijede nekretnine.

-Totalno nebitno u cijeloj priči tko je imao sreće, a tko ne. Tako je, kako je. Ti si me lijepo pitao za savjet što da radiš s nekretninom u Zatonu, ja ti lijepo odgovaram, a ti filozofiraš o etici, moralu i smislu života. Najbolje da me sad pitaš kako se iznajmljivanje stanova uklapa u budističku priču o sebstvu i jesamstvu.

-Oprosti, imaš pravo. Iznajmit ću tu nekretninu slavonskim radnicima za šest tisuća kuna. Super je to para za nerad. Siguran sam da bi i slavonski radnici, da su na mom mjestu, isto učinili!

-Naravno da bi isto učinili. Kod čitavog čovječanstva moral i etika vrijede tek kad se krene od drugog, a kad se sebe preskoči.

Maro Marušić