Bravo za Dubrovnik! Napravljen je kulturološki pomak s brdovitog Balkana prema Divljem zapadu. To je onaj Divlji zapad koji je ona naša Republika, kažu neki, prva priznala davne 1783.

I dok su ti sa Zapada već tada mogli učiti politiku od Dubrovnika, danas dubrovački političari uče od njih. Uče kako od politike napraviti televizijski show, predstavu za mnogobrojno gledateljstvo ili proizvod koji je jedino potrebno dobro prodati. Što će se dalje dogoditi s tim proizvodom? Hoće li se pokvariti, slomiti pod pritiskom ili biti potpuno beskoristan? Nije važno, onda kada se dobro proda. Kupuju, naravno birači.

Amerikanizacija politike

Amerikanizacijom politike, prema literaturi o političkoj komunikaciji, smatraju se one predizborne kampanje koje obilježava transformacija građana ili biračkoga tijela u gledateljstvo. Što se tiče oglašavanja, naglasak se stavlja na personalizaciju, isticanje vođa i svođenje složenijih programskih smjernica na poruke u obliku slogana. Posljednje faze ovakvih amerikaniziranih kampanja su udarci ispod pojasa, odnosno prljava kampanja.

Dubrovnik je ovih dana prava pozornica. Igraju se igre i prije Ljetnih igara. Neki čudni glumci dohode u Grad. I njihovi spin majstori također.

Tko glumi koga? Najbolje je krenuti abecednim redom, ali od prezimena. Dakle, ne Andro, nego mali Andro, ilitiga Andrić.

Teo Andrić je prvi 'izbacio' film. Priča se da ga je režirao Jakov Sedlar. U filmu Teo glumi Tea koji 'živi Grad.' Teo voli Dubrovnik. Teo ima hercegovačke korijene kao i Ruđer Bošković. Teo igra vaterpolo. Teo je branitelj. To je sve što se o Teu može saznati iz devetominutnog promotivnog filma. Većinu vremena dojam je kako autor očajnički samome sebi pokušava dočarati što je zapravo Dubrovnik. Jer iz Dubrovnika vjerojatno nije, pa je to razumljivo. Ali Tea moraju birati Dubrovčani, koji stvarno žive ovaj Grad i koji znaju što im znači svaki kamen koji priča slavnu povijesti. Postavlja se pitanje čemu bacati tolike solde u vjetar. Kao da smo u Americi.

Amerikanizirani, promotivni letak Tea Andrića još je smješniji. Teo sa psom. Teo igra šah. Teo s malim bebama. Teo sa starijim ljudima. Teo s mladima. Teo s vaterpolistima. Teo branitelj. Ljudi, kupite Tea! On je čovjek za sve (fotografije)!

Drugi po abecedi je Matko Bupić. Njega su vješti majstori američke političke komunikacije upakirali u 'totalno drukčijeg'. Po čemu je Bupić drukčiji i kakvu to drugačiju politiku Dubrovniku nudi, nitko ne zna. Osim protivljenja golfu na Srđu, programske smjernice poput revitalizacije povijesne jezgre i Mokošice istrošena su i smiješna priča, koju Dubrovčani slušaju desetljećima.

'Politika čistih ruku' koju su pokušali prodati, šporkala se i prije osvajanja vlasti. Na Bupićevu žalost, u javnost je procurila informacija kako je u svoje vrijeme naplatio 130 tisuća kuna naknade za rad u Nadzornom odboru 'Dubravke' dok su radnici bili gladni i 16 mjeseci bez plaće. Za njih ga tada nije bilo briga. I tako se i ova predstava 'totalno drukčiji' pretvorila u 'totalno isti' ili 'još jedan u nizu'.

Marija Delija glumi Djevicu Mariju. Jedina nezavisna. Jedina bez grijeha. Jedina žena u izbornoj utrci za Dubrovnik. Jedina časna. Jedina moralna. Kao da građani ne znaju tko je Marija Delija i kako je dospjela u dubrovačku politiku. Bezočnom prevarom najbližih suradnika koji su joj vjerovali. Nezavisna lista Marije Delije proizašla je iz Facebook grupe koja se zvala 'Volim Dubrovnik i zato želim promjene,' koju je pokrenuo Nikša Grljević i koji je prema dogovoru svih članova Liste trebao biti predstavnik birača u Gradskom vijeću.

I bio je, dok Delija nije dobila otkaz u Gradskoj upravi i pregazila obećanje te iskoristila zakonsko pravo, aktivirala vijećnički mandati i ušla u politiku. Djevica Marija Delija i nije tako nevina. Svoje bezgrešno političko začeće uspjela je transformirati, po Duhu Svetome, u pravi politički kurvarluk, kakvog se ne bi posramili ni oni puno vještiji u političkoj prostituciji. I nije je sram glumiti nevinost i dalje.

Niko Šalja glumi, ali nitko ne zna koga, što i zašto, a mnogi se pitaju glumi li uopće i ako ne glumi, kada konačno misli početi. Po uzoru na Tea, snimio je film. Niko vaterpolist. Niko igra šah. Niko sa starim ljudima. Niko s mladima. Jer svaki dan je bitan, a u tom danu i Niko. Svojoj obitelji najviše.

Vjekoslav Vierda ne glumi. On je ionako tek ubačen u predstavu koja je odavno završila. A počela je žestoko i hrabro. Sve su oči dubrovačkog puka bile uprte u tu Dubrovnik regiju. Odjeknuli su kao bomba, slamka spasa, konačno rođena regionalna stranka koja će se boriti za interese Dubrovnika. U toj svoj slavi, zamirisala je i vlast. I to je bio kraj Dubrovnik regije. Bila je premala, ali ne po europskim kriterijima broja stanovnika. Dubrovnik regija bila je premala za prevelike interese velikih i malih ljudi kojima je u tom trenutku zamirisala vlast. I to je bio kraj. Vjekoslav Vierda ne mora ni glumiti jer sve oko njega je ionako blijeda kopija upropaštenog originala.

Pero Vićan smiješi se s plakata kao 'čovjek za narod'. Pero se ne fotografira sa psom, sa starima, s mladima, kako igra šaha ili kako brani Dubrovnik. Nije snimio ni film. Njemu to nije važno jer zna da za njega nikada neće glasovati oni kojima se takvo nešto može prodati. A Pero je trgovac. I biznismen. I pravnik. I jedini je na sud došao predati kandidacijske liste u pratnji gomile žena. Bila je to njegova jedina amerikanizirana predstava. On jednostavno ne voli miješati babe i žabe, jer gluma mu ne ide. Kako očekivati od Pera da snimi američki promotivni film kada mu je najveći glumački doseg oblačenje vestita na večeri od Kandelore?

I na kraju Andro Vlahušić, zadnji po abecedi, prvi u glumi? Andro živi svoj američki film kojega drugi glume. Andro na Ilijinoj glavici, Andro u Mokošici, Andro u pothodniku, Andro na Garaži, Andro u Komolcu, Andro u Zagrebu, Andro u Gružu, Andro u Lapadu. Kraja nema, jer Vlahušić već pola godine neumorno živi Grad, kao čovjek iz naroda, kojemu je svaki dan bitan. On i drugi kandidati nisu u istoj poziciji i zbog toga Vlahušić jedini nema amerikaniziranu kampanju u kojoj pokušava sebe prodati kao nešto što nije. Vlahušić uopće nema amerikaniziranu kampanju jer smatra kako će birači prepoznati ono što je za Grad napravio te da nema potrebe dodatno im sebe prodavati, kao što to rade drugi.

I to su ta sedmorica veličanstvenih koji se bore za vlast u Dubrovnik, ali naravno, oni to zovu borbom za Dubrovnik i njegove interese. Bore se za Srđ, Omblu, asfalt, oborinsku odvodnju, svako dijete u vrtiću, Mokošicu, povijesnu jezgru.

Simply the Best?

Na razini Županije, amerikanizacija politike ne stoji nimalo lošije. Iako ga mnogi proglašavaju pobjednikom i prije izbora, Nikola Dobroslavić neumorno slijedi američki san. Iskače iz paštete, fotografira se s unukom u obiteljskoj kući, sa psom i što sve ide s tim.

No, njegovi spin doktori napravili su i korak dalje te su s brdovitog Balkana pošli čak i do Islanda po savjet za uspješnu političku kampanju. Prepjevali su hit 'Simply the Best' Tine Turner i nemilo ga koriste kao slogan u kampanji. 'Jednostavno bolji' vrišti s jumbo plakata, iz novina, portala, televizija, letaka, reklama.

Mnogi će na brdovitom Balkanu misliti kako je to originalna ideja Dobroslavićevih spin doktora. No, ne tako davne 2010. ekscentrik Jón Gnarr postao je gradonačelnik Reykjavika, a birače je u kampanji osvojio upravo ovim prepjevanim hitom.

Inače, Gnarr je na izborima pobijedio, tvrdeći kako je jednostavno bolji. Nikada nije išao na fakultet, liječio se od mentalnog poremećaja, pojavljivao na gay paradama kao transvestit, radio je kao taksist te svirao u punk bandu. Njegova stranka 'Najbolja partija' otvoreno je obećavala korupciju, kao parodiju na ostale programe. Živi je dokaz kako baš svatko može dobiti povjerenje birača, ukoliko samog sebe uspije dobro prodati.

Pitanje je kako će Dubrovčani reagirati na ove američke stereotipe koje im se pokušava jeftino prodati. Možda i nasjednu na takvu kampanju. A možda i Dubrovnik jednog dana dobije McDonald's. A možda nas od toga spase ''Srđ je naš je Grad je Srđ.'' 

LK/IB