TURISTI SU U ŠOKU ZVALI POLICIJU Nevjerojatno je što su djeca radila na Kapelici

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Screenshot/Google Earth
Život je igra

Mladi bračni park Trotter iz Britanije, DelGirl i njen muž Rodney u Dubrovnik dolaze čitavih 10 godina, ali nikad nisu vidjeli ništa slično – spuštajući se prema gradu niz Kapelicu vidjeli su četvero djece kako sjede na ulici zadubljeni glavom u kovanicu nedaleko zida.

-Nisam znala da u Dubrovniku ima sirotinje – tužno je rekla DelGirl svome životnom pratitelju.

-Nemoj odmah gledat crno, draga. Možda love Pokemone.

-Mo'š si mislit. A gdje su im pametni telefoni? Ne vidim nijedan.

Djeca su se naglo trgnula, kao da su čula njene riječi, zgrabila su onu kovanicu i stala je hitati sa suprotne strane ulice prema zidu.

-Poor children – tužnim glasom reče DelGirl – Valjda misle da će od jedne kovanice nastati dvije, pa će to vrijediti više.

-Ne znam što rade – prizna Rodney – ali tužna mi je ovo slika. Hajdemo dalje.

-Ne, stani, dear  - zaustavi svog supruga – Možda im treba pomoći.

Djeca s Kapelice više nisu gledala zid i kovanicu. Najstarije dijete među njima, dječak od kojih desetak godina, izvadi praćku i stane gađati mačku.

-Poor children. Poor cat. This is so weeping scene – reče depresivno DelGirl, znatno tužnije nego ono kad su Nick Cave i Blixa pjevušili legendarnu Weeping Song u barci na umjetnim valovima.

-Djeca su gladna. Love mačku s oružjem. Da je pojedu, I guess – kaže Rodney.

-Majko mila, dear Lord, what a poor children – zaplače DelGirl.

Djeca su se naglo trgnula, kao da su čula njen plač, a najmlađe dijete među njima, djevojčica od kojih šest-sedam godina okrenula se prema zidu i pokrila lice rukama.

-Rodney, she is crying. She is hungry, and now, jer nisu uhitili mačku, she is crying – reče uzbuđeno DrelGirl – We need to help them.

Rodney je negdje pročitao da se u slučaju nevolje u Hrvatskoj, pozove broj 112. Okrene ga i tužnim glasom reče da četvero djece umire od gladi na Kapelici i da požure, jer su mališani očajni.

Policija je brzo stigla do Kapelice, ali nisu imali gdje ostaviti auto, pa su upalili rotirku i ostavili ga na sred ceste blokirajući promet. Taksisti su ih već počeli slati u tri pičke lijepe materine. Naravno da ovi ne čuju.

-U čemu je problem? – obrati se policajac Trotterima na lošem engleskom.

-Ova djeca umiru od gladi i plaču na zidu, jer su očajna. Evo ima petnaestak minuta da se izmjenjuju na zidu i plaču. Prije toga su praćkom lovili mačke, i bacali su kovanicu valjda pokušavajući od jedne dobiti više novčića – u hip-hopu reče DelGirl.

-Pogledajte samo kako su prašnjava. Ruke i noge su im skroz crne. Imaju i rupe na gaćama. Užas, ako im se ne pomogne, neće dočekati jutro – doda Rodney.

Policajac ode prema djeci i postroji ih na ispitivanje.

-Zašto plačete na zidu? – upita ih.

-Zato jer je ovo Zid plača u Jeruzalemu – reče laž mali Mato, poznati štreber trećeg a razreda Osnovne škole Marin Držić.

Milica, kojoj majka stalno govori da treba reći istinu, ispravi svog prijatelja.

-Ne plačemo na Zidu plača u Jeruzalemu, nego se igramo žmurice. Zato pokrivamo glavu rukama, i okrenemo se prema zidu, dok se drugi ne sakriju. Igramo se i s praćkom, te ćize-blize s kovanicom, znaš kako se igra, tko će novčić bliže baciti zidu?

-Hoćete reći da se vi igrate na ulici? – upita policajac postavši svjestan nevjerojatne činjenice, koju britanski par nije imao šanse odgonetnuti, jer odavno nisu vidjeli ništa slično na Zapadu.

-Da – odgovore djeca.

-Je li vas roditelji viču kada se igrate kući?

-Ne.

-Je li vas tuku?

-Ne.

-Je li vas seksualno iskorištavaju?

-Ne.

-Je li vas tjeraju da jedete blitvu?

-Ne.

- Je li vam stalno govore da se maknete s propuha?

-Ne.

- Je li vas opominju kada hodate bosi po pločicama?

-Ne.

-Pa kako je onda moguće da se igrate na ulici? Nisam u ovom stoljeću vidio nijedno dijete da se igra na ulici.

Štreber Mato spremno reče policajcu:

-Hoćeš da ti stvarno kažemo zašto se igramo na ulici?

-Hoću! – vikne policajac.

-Je li stvarno želiš znati zašto se igramo na ulici bez obzira na posljedice?

-Hoću!

Mali Mato mu šapne na uho. Nije prošlo ni desetak sekundi, a policajac se okrenuo prema zidu, pokrio lice rukama, i počeo brojati.

Djeca su se sa smješkom razbježala tražeći mjesto gdje će se sakriti.

Popularni Članci