TUŽNA VIJEST, ALI SRETNA PRIČA Umro je mali, dubrovački anđeo Damjan, sin nevjerojatne majke

Autor: Maro Marušić
Željka je jedna od najboljih i najhrabrijih duša koje su ikad živjele ne samo u našem gradu, nego i puno šire 

Krajem prošlog tjedna mali dubrovački anđeo Damjan Mirčić raširio je svoja krila i poletio kući. U Nebo. Imao je 22 godine.

Mali anđeo je čitavog života bolovao od brojnih tegoba. Prilikom prijevremenog poroda, ostao je bez zraka, i od tog su trenutka krenule brojne zdravstvene komplikacije. Damjan je, nakon rođenja, obolio od cerebralne paralize, a isto tako čitav život su ga mučile konvulzije, posebno izražene kod promjene vremena. Zbog svega, Damjan nije mogao hodati, nije mogao govoriti i za njega se trebalo brinuti 24 sata dnevno.

Iako je umro u cvijetu mladosti, doktori Damjanu nikada nisu davali ikakve mogućnosti da će postati punoljetan. Štoviše, nisu mislili ni da će preživjeti prve godine života. To su i naglasili njegovoj majci Željki, lavici koja je daleko najzaslužnija što je živio više od dva desetljeća. Umjesto s medicinskim pripravcima, liječila ga je ljubavlju.

-Moje saučešće Željka – rekao sam joj na sprovodu sina, jedva se suzdržavajući da se ne raspadnem.

-Tvoj otac ne izgleda dobro, pripazi ga da mu ne pozli, velika je vrućina – odgovorila mi je.

Pa je li ovo moguće, pitao sam se, nakon što sam izašao iz crkve. Željka na sprovodu svoga sina – u najtežim mogućim trenucima - pazi na svoje bližnje. Na kojem stupnju duhovnog razvoja moraš biti za takvo nešto? A njezin život, gledajući s naše niske razine duhovne svijesti, bio je jedan od najtežih mogućih.

Naime, njena majka, jadna tete Nike, ni kriva, ni dužna oboljela je od teškog oblika šizofrenije, jedne od najstrašnijih bolesti na planetu Zemlji. Dok je većina djece imala sretno i bezbrižno djetinjstvo, Željkino je bilo prožeto halucinacijama svoje majke, i brojnim paranoidnim ponašanjem. Obzirom da smo mi prvi susjedi, iz dana u dan svjedočio sam teškoj muci koju je prolazila nesretno oboljela teta Nike, a naravno da Željki i njenom ocu, koji je bio divan čovjek, nije bilo nimalo lako gledati njeno stanje, a ne moći joj (puno) pomoći.

Da se kojim slučajem meni dogodio ovakav scenarij, ja bih čitav život bio bijesan na Boga, na sudbinu, zlu kob, koja je, pored cijelog svijeta, baš mene zadesila. Stavio bih se u položaj žrtve i vjerojatno bih dalje oko sebe širio negativnu energiju. Neprekidno bih ponavljao: „Zašto meni, zašto baš ja?“ A Željka, kasnije će mi to reći, tešku bolest svoje majke doživjela je kao pripremu za ono što tek slijedi, a to je još teža bolest svoga djeteta.

Naravno, kada se mali Damjan rodio, ni ona nije odmah prihvatila takav scenarij. Bila je ljuta na Boga, na sebe, na čitav svijet, koji joj se činio tako okrutan i zao. Ipak, nekako bi skupila snagu, posložila svoje atome i opet krenula dalje. Pa bi potom opet pala. Pa ustala. Jedan korak naprijed. Onda opet pad. Dva koraka nazad. I tako u beskonačnom krugu teške svakodnevnice posebno po noći, kada bi Damjan satima plakao od jakih bolova, a Željka bi ga budna tetošila uopće ne spavajući.

Željka Mirčić Delić s kćeri Lorom

-Znala sam optuživati i Damjana, pogotovo kada bih bila jako umorna i iscrpljena – kaže Željka – Ali kada bi me prošlo, tražila bih oprost od njega, i nastavila. Važno je da u trenucima kad pokleknete ne optužujete sebe i ne nabacujete si grižnju savjesti, jer je onda sve još teže.

A Damjan bi joj oprostio, kaže Željka da bi to točno osjetila. Kako su godine prolazile sve je više prihvaćala situaciju, a onda se dogodio jedan trenutak koji joj je zauvijek promijenio život. Željka se zarazila opasnom bakterijom zlatni stafilokok, a zdravstveno stanje joj se toliko zakompliciralo da joj je život postao ugrožen. Iz srca je zavapila.

-Bože, nema veze što ja umirem, ali tko će se brinuti za Damjana i moju kćer? Molim te, ostavi me na životu – molila je Željka, a potom je osjetila bezvremenski mir, i glas iznutra koji joj je rekao: „Sve će biti dobro“.

Od toga trenutka, Željka više nije imala nikakve sumnje u postojanje Boga. Kaže kako smo mi na ovaj svijet došli učiti, a da je Damjan njen najveći Učitelj.

-Znam, dobro znam da me on došao naučiti najvećim životnim vrijednostima: bezuvjetnoj ljubavi, strpljenju, poniznosti, opraštanju… To je, duboko u srcu osjećam, pravi smisao života. Zbog svega toga sam mu beskrajno zahvalna. On me to došao naučiti – iskrena je.

Tu se krije odgovor na pitanje brojnih poznanika koji se čude kako Željka može biti sretna i pozitivna, a iza sebe ima tako težak život. Željka je siromašna materijom, ali bogata duhom. Materija je ionako prolazna, jednog dana ćemo i mi otići gore, i ništa sa sobom nećemo moći ponijeti.

Smisao života je ljubav, a ova hrabra majka je ima toliko da bi mogla otvoriti tvrtku i izvozit je. Damjan je bio njen učitelj, a Željka je naš. Nekoliko sati poslije sprovoda našao sam se s njom, i pitao sam je bi li, da se može vratiti u prošlost, mijenjala svoj život, želeći napraviti neke druge stvari i ispuniti neke snove za koje nije imala vremena?

-Nemam želja! Da se mogu vratiti, birala bih opet sve isto! Volim moj život takav kakav jest, i ne bih ga mijenjala za nijedan drugi – rekla mi je jedna od najvećih duša, koje sam susreo u životu.

Željka će, nakon smrti Damjana, izgubiti status njegovatelja i država joj više neće isplaćivati nikakvu naknadu. Kako bi prehranila sebe i kćer morat će naći posao i sudjelovati na okrutnom kapitalističkom tržištu rada, iako nema radnog iskustva. O tome sam razmišljao dok smo razgovarali, pa sam joj rekao.

-Željka, ako ti treba ikakva pomoć dok se ne snađeš, molim te, javi mi se.

Nasmijala se i rekla da hoće, iako znam da neće, isto kao što ni nikada prije nije tražila pomoć. Štoviše, u onim teškim noćima kada bi Damjan satima plakao, ona bi se nama, svojim susjedima, ispričavala zbog buke.

Ona je jedna od najhrabrijih i najboljih duša koje su ikada živjele u našem gradu. Da se mene pita, podigao bih joj spomenik i nazvao ulici po njoj da djeca i za 500 godina mogu učiti o Željki Mirčić Delić, ženi punoj ljubavi i strpljenja, čija su nesebična djela putokaz kako bi svi mi trebali živjeti. U spomenik bih dao uklesati riječi:

- Nemam želja! Da se mogu vratiti, birala bih opet sve isto! Volim moj život takav kakav jest, i ne bih ga mijenjala za nijedan drugi.

Maro Marušić

Popularni Članci