TUŽNA VIJEST Umro je dubrovački Ronaldinho, nogometni velemajstor s Gorice

Autor: Maro Marušić
Krajem kolovoza mjeseca napustio nas je Adis Duraković, Dubrovčanin s Gorice, rijetko viđen nogometni talent

Svim ljudima je zajedničko da im je Bog dao neki talent. Nama dječacima iz 4 c razreda Osnovne škole Nikica Franić na Ilijinoj Glavici, Božji odabir naših talenata nije baš najbolje sjeo. Svi smo mi u to vrijeme željeli biti poput Maradone, ili ako baš ne može kao on, onda barem poput Matthausa, ali Bog nam je umjesto nogometnog talenta dao neke druge, koje mnogi od nas, iako danas četrdesetogodišnjaci, još uvijek nismo otkrili.

Što se našeg suučenika Adisa Durakovića tiče, dovoljno je bilo da ga jednom vidite s loptom, i točno biste znali koji je talent Bog njemu udijelio. Ono što smo mi, zaljubljeno gledajući na televiziji Valdana, Burruchagu, Vollera i Klinsmanna, sanjali da radimo s loptom, Adis nije trebao zamišljati – on je to, bez problema, izvodio u realnosti.

Bio je toliko dobar da se još svježe sjećam kako sam gripoznom Jakovu - koga sam došao posjetiti i reći mu što je bilo u školi dok je izbivao - ushićeno prepričavao dogodovštine s tjelesnog.

-Dugo vremena bilo je nula-nula, a onda je Adi krenuo s loptom prema našem golu, a nas šestorica sami – pričao sam zaprepaštenom Jakovu, kojemu je febra odmah poskočila dok je zamišljao malonogometnu scenu.

-Vi niste normalni – ukorio nas je Jakov, kao Kolinda svog Jakova – Adi u naletu, a vas šestorica ostavljeni sami na vjetrometini bez ikoga da vam pomogne. I naravno da je zabio, je li tako?

-Naravno da jest – rekao sam pomireno.

Jednom drugom zgodom gripa je desetkovala naš 4 c, kao kladioničare remi PSG-a s Lorientom, i na tjelesnom smo se, našem jedinom omiljenom predmetu, na jedvite jade nekako skupili, ali falio nam je jedan, pa je naš dobri profesor Tonči Ogresta upotpunio prazno mjesto velikodušno rekavši da će on braniti. Opušten je bio naš profa na golu, mislio je da će laganini braniti nekim tamo desetogodišnjacima, ali grdno se prevario. Dogodio se slobodan udarac na kojih desetak metara od gola, a profa, opako podcijenivši Adisa Durakovića i njegovih malo godina, uopće nije postavio živi zid. Adi se zaletio i raspalio loptu, a Ogresta je opušteno i mlitavo krenuo na nju, i  - opa – slomila mu se ruka.

-Šta je ovo Bože mili? – zavapio je bolnim pogledom prema nebu profesor 4 c Osnovne škole Nikica Franić na legendarnom dubrovačkom stadionu Jurij Gagarin – Desetogodišnjak mi je slomio ruku svojim šutom. Sanjam li ja ovo? Pa ovaj mali već sad može igrati sa Safetom Sušićem i Milkom Đurovskim.

Profesor je jedva uspio završiti školsku godinu nakon nemilog događaja na Gagarinu. Ruka mu je tjednima bila u gipsu, pa nije mogao pisati kredom po tabli. A mi mulci smo s ponosom i ushitom prepričavali roditeljima, rodbini i prijateljima kako jedan naš prijatelj iz razreda, Adis Duraković se zove, ima takav šut da bez problema može oboriti avion u letu, potopiti topovnjaču u plovu i slomiti profesoru ruku na golu.

Toga dana, kada je Adi profesoru slomio ruku, nismo uopće bili svjesni, da najbolje od njega tek dolazi. Evo nas sada u petom razredu nakon što smo za sobom ostavili profesora slomljene ruke. Neka nova lica nam sada predavaju, a tjelesni nam drži mladi Goran Tomaši, koji je bio klasični freak control, rob dobre organizacije. Odmah je ustrojio ozbiljno prvenstvo Osnovne škole Nikice Franić u nogometu. Pravila su jasna: petaši i šestaši igraju između sebe svatko sa svakim, i na kraju pobjednik petih razreda igra protiv pobjednika šestih razreda za prvaka škole. Isto ovo pravilo vrijedilo je za sedmaše i osmaše. Predvođeni neumornim Adisom Duracellom, koji je driblinzima lomio ruke i noge svojim vršnjacima, bez problema smo razbili ostale petaše i stigli do najvažnijeg događaja u našem dotadašnjem dijelu života – velikog finala za prvaka škole protiv favoriziranih šestaša. Taj dan u mom je životu bio daleko najslavniji i najveći, veći i od svih poklona koje sam primio pod bor od malog Isusa, slavniji i od onog dana kada me mala Maja morala poljubiti u obraz dok smo igrali „Tovar gre“, veći čak i od onog dana, čija se važnost u zraku mirisala poput karanfila za Dan žena, kada smo s ponosnom petokrakom na glavi, crvenom maramom oko vrata i s jugoslavenskim i sovjetskim zastavama u rukama - predvođeni našim učitelji(ca)ma, koji će se samo pet godina kasnije sramiti svog komunističkog ushićenja - dočekivali Mihaila Gorbačova na Ilijinoj Glavici, za kojeg smo mislili da se zove Reagan Gorbačov, jer smo kao djeca igrajući se ispred upaljene televizije uvijek slušali o nekom misterioznom liku Reaganu Gorbačovu, ali nije bila riječ o jednoj osobi, nego o dvije, a ta uzrečica Reagan-Gorbačov značila je da su njih dva na međusobnom sastanku. Jebiga, mi to onda nismo znali, što djeca znaju što je Berlinski zid? Uzmu ga i nose.

Eto koliko je bio važan taj dan velikog finala. Noge su mi se od treme odsjekle kada sam istrčao na stadion Jurij Gagarin - pun kao šipak, kojeg smo krali dole ispod u Ruskinje – a u publici je bila i moja tadašnja simpatija Lana, koja mi se s tek propupalim grudima sviđala puno više nego druge, možda i više nego Lepa Brena ostatku Juge. Majko mila, što je ovo, ajme na kojoj sam velikoj sceni, pod svjetlima nepostojećih reflektora na Gagarinu, hoću li ovo uspjeti izdržati, hoću li se slomiti pod teškim pritiskom?, mučio sam se teškim pitanjima nalazeći se pod bremenom nevjerojatne odgovornosti po prvi put u svom kratkom životu.

-Ima li veće stvari u životu od igranja velikog finala za prvaka osnovne škole? – drhtavo sam ponavljao u sebi spasonosno pogledom tražeći Adisa Durakovića da me roditeljski smiri.

Adi je bio skuliran, ponašao se kao da je odigrao stotine ovakvih utakmica, a gola je činjenica da je razlika između petaša i šestaša u tim godinama velika kao pukotina San Andreas u Kaliforniji, i da bi svjetsko čudo bilo da mi sada pred ovih - ako sam dobro izbrojao, sto tisuća gledatelja - pobijedimo i postanemo prvaci školskog univerzuma.

Da skratim priču, ni ovi iskusni starci iz šestog razreda nisu nam mogli ništa, jer smo imali Adisa Durakovića, Maradonu i Ronaldinha s Gorice, koji je toliko lakoćom nadirao s loptom da bi čovjek samo mogao pomisliti da je, poput afričkih nogometaša, lažirao podatke u rodnom listu i da ima barem deset godina više. Adi nam je tako podario najradosniji dan u životu – postali smo prvaci Nikice Franić, a prilikom dodjele pehara i Lana mi se nasmijala. Na ljestvici sreće od nula do sto, taj sam dan bio Radio 101, i nikad se kasnije u životu nisam ni blizu približio tom ushićenju. Na kraju te godine i šestaši su Adisu Durakoviću odali čast kakvu nitko prije njega i nitko poslije njega nije zaslužio. Pozvali su ga u reprezentaciju Nikice Franić. Među svim tim zvijezdama iz šestih razreda samo je Adi bio petaš. To dovoljno govori koliko je talentiran taj čovjek bio.

Ja, ali i svi drugi, bili smo sigurni da će u nastavku avanture zvane život, moj školski drug jedan dan istrčati na prepuni Santiago Bernabeu ili Camp Nou, gdje će letjeti po terenu i lomiti golmanima ruke iz slobodnih udaraca dok će mu se simpatije po tribinama radosno smješkati. Ali kao što je ljudima zajedničko da im je Bog dao talente, tako im je zajedničko da će se u nekom datom trenutku u životu naći na nekom raskršću, gdje će morati odlučiti kojim putem dalje. Iako Marko Perković, poput brižnog oca, savjetuje ljude da na križanju staze nikad ne idu lijevo, nego da idu desno do velike stijene – za razliku od Thompsonovih mitova i legendi – u stvarnom životu nije lako izabrati kuda ćeš i kako.

Ulaskom u pubertet – znači dolaskom na križanje staze – i Adis Duraković bio je u velikom dvojbama i iskušenjima. Krenuti prema Realovim legendama ili nekud drugo. Ispalo je to drugo, iako nitko ne zna je li to bila odluka njegove slobodne volje, ili mu je sudbina, jednostavno, bila takva.

Nemojte me krivo shvatiti. Ne želim reći da je ovaj ili onaj put dobar, da je bolje jednog dana zaigrati na Bernabeu, od guštanja s ekipom na Gagarinu – za razliku od nogometa, u životu nikada nije lako izračunati krajnji rezultat. Život je zajeban i težak, ali opet prekrasan i predivan poput najfinijeg centaršuta.

Iako je Adis Duraković preminuo krajem ovog kolovoza, tek sam nedavno saznao za njegovu smrt. Iznenada je napustio ovaj svijet u 39. godini života. Upravo tih godina legendarni nogometaši napuštaju velike stadione i svjetla reflektora vješajući kopačke o klin. Ja sam, razmišljajući o njemu, uvijek zamišljao da će mu ljeto 2017. godine biti posljednje u velikoj nogometnoj karijeri. S 39 na plećima neće više moći davati najbolje od sebe u zahtjevnoj Ligi prvaka i umirovit će se.

Sudbina je htjela da Adi u 39. godini, umjesto nogometne smrti, doživi onu pravu. Mogle su stvari u njegovom životu možda ispasti ovako, moglo je možda ispasti onako, ali tko sam ja, ili vi, da sudite što je najbolje? Kao da mi ljudi uopće znamo trebamo li na križanju staze lijevo prema zvijerima ili desno prema velikoj stijeni - za razliku od nogometa - u životu nikada nije lako izračunati krajnji rezultat. Život je zajeban, kompleksan i kompliciran, ali opet divan i krasan poput driblinga Ronaldinha s Gorice.

Kako god bilo, laka ti Adi bila nebeska trava i nemoj anđelima lomiti ruke iz slobodnih udaraca.

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci