UMRO JE MLADI DUBROVČANIN 'I opet kurca nismo shvatili'

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Grgo Jelavić/PIXSELL
Eh, što ti je život

-Uf, jebote što me on nervira – s gađenjem sam rojio – bio je u Komunističkoj partiji, obožavao Tita i mrzio Crkvu, a sada je u HDZ-u, mrzi Tita i obožava Crkvu. Ma pička li mu materina šporka, jebem mu mater suncokretsku da mu jebem.

-A slušaj ovo – rekao je Tonći – njegov otac, je li to znaš, bio je u ustašama, a njegov dundo, znači brat od oca, u partizanima. Imali su čak negdje zajedničku obiteljsku sliku. Jedan brat ustaša, jedan brat partizan. I stoje zagrljeni. Siguran sam da bi ovo govno izvuklo korist bez obzira tko pobijedio u Onom ratu. Da su ustaše pobijedile, hvalio bi se da mu je to otac bio, a ovako je isticao herojstvo svoga dunda. On mu je onda bio idol, a sada mu je opet tata broj jedan. Ma fuj.

-Znaš da se opet uhljebio u državno poduzeće? Ne radi kurca, a plaća više od deset hiljada. Koje je to govno – dodao je Vlatko.

-A kćer Ivana mu je kurva. Nema tko je nije jebo – rekao sam nekako svečano.

-Jesi li je ti jebo? – pitao me Marko, koji je bio nezainteresiran za ovu našu važnu priču, pa je više surfao po mobitelu, nego sudjelovao.

-Ja je nisam jebo, ali su je svi drugi jebali, pogotovo oni s bijesnim autima i motorima. Svi koji imaju para, ona ide samo s takvima. Kurva.

-Bit će mu i onaj sin, kako se zove, Ivica, onaj s autizmom, isto kurvar, jel da? – provocirao je Marko.

-Ma đubre zlo je zaslužilo da ima sina s posebnim potrebama. Ako Bog da, rodit će mu i ona kurva Ivana blizance s najposebnijim posebnim potrebama, pa će tako imati i dva unuka retardirana – rekao sam pun mržnje.

-Auuuuuu – zavapio je tužno Marko gledajući u ekran mobitela – jeste li vidjeli što se dogodilo? Umro je Alan.

-Ma nemoj zajebavat – s iznenađenjem je kazao Tonći – Ajme, pa kako? Bio je vrhunski čovjek, pa je li to moguće.

-Piše da je umro nakon teške i kratke bolesti. Nisam znao da je bolestan – objašnjavao je Marko dalje čitajući s zaslona mobitela.

-Ajme tuge i tragedije, baš me ovo pogodilo – zajecao je Vlatko – Dobro smo se znali, nisam ga u zadnje vrijeme viđao. Uf, što ti je život. Umreš samo tako. Koliko je imao godina?

-Četrdeset i koju.

-Jebote, naša generacija – izustio sam teškog glasa – Danas jesi, sutra nisi. Uf kako to ide. Život je kratak, u hipu proleti.

-Ljudi provedu život glupo i bezveze. Lete i jure kroz njega, uopće ne osluškujući što se događa oko njih. Ne gledaju treba li kome pomoći, ne pitaju bližnje kako su, treba li im što. Čak ni stare roditelje. Umiru tu pred njima, ali zbog jurcanja za lovom i hedonizmom ih ne primjećuju – govorio je Tonći.

-Nema tu ljubavi za bližnjeg, kako nas je Isus učio. Ljudi su ogorčeni, puni mržnje. Zavide jedan drugom i ogovaraju bližnjeg. Natječu se među sobom, umjesto da surađuju – dodao sam poput iskusnog mormonskog propovijednika.

-I samo se jurca za parama. Nemamo kapi suosjećanja za susjede. A svi smo u više-manje istim poteškoćama u ovoj Dolini suza zvanoj planet Zemlja. Umjesto da si pomažemo, mi si odmažemo. A svi ljudi, u biti, žele isto. Biti sretni i pobjeći od nesreće. Samo ne znaju kako – govorio je Vlatko.

-Fali ljubavi i suosjećanja. Toga najviše fali – rekao je Marko sa suzom o oku – Jadan moj dobri Alan. Umro tako mlad, a toliko toga je još imao za ostvarit.

-Kada je sprovod?

-Sutra popodne.

Sprovod k'o sprovod. Prošao je u tišini ispod teškog, olovnog zraka. Samo smo dali saučešće i uputili se prema vozilu. Nismo mogli duže ostat, jer je bilo pretužno.

Tonći je vozio, a ja sam razmišljao kako je stvarno bezveze život potrošiti na sukobe, svađe, ogovaranje, mržnju... Treba biti sretan svaku sekundu života, nastojati ga iskoristiti što je moguće kvalitetnije. Pomoći drugome, koliko se god ne slažeš s njim. Imati suosjećanja za probleme bližnjih, za njihove postupke, koji se katkad čine jako čudni, neispravni. Biti tolerantan, poštovati drugog, iskreno s njim razgovarat, pokušati ga shvatiti... Reći mu: „Volim te“.

-Ajmo stati popit jednu – rekao je Vlatko – isprati iz grla ovu tugu.

Vrlo brzo smo okrenuli tri ture, a jezik nam se razvezao, poput loše svezanog pašnjaka.

-Jeste vidjeli onog lika na sprovodu, mislim da se zove Vladimir, znate ga? – upitao je Tonći.

-Uf, jebote što me on nervira - s gađenjem sam se prisjećao – bio je branitelj, a na kraju rata je pao s kamiona, uganuo malo nogu i izvukao ogromnu mirovinu na račun velikog invaliditeta. Kao ono bio teško ranjen na bojišnici. Pa se poslije prijavio za POS-ov stan za branitelje, iako mu je stari ostavio ogromnu vilu, gdje je napravio nekoliko apartmana. Svejedno je dobio POS-ov stan, pa i to iznajmljuje. Jebem mu mater lopovsku.

-A slušaj ovo – rekao je Tonći – njegov otac, je li to znaš, bio je partizan u onom ratu. Pri kraju rata, pao je s one moto prikolice, i tražio boračku, partizansku penziju. Naravno dobio ju, kao i stan. A imao je već tu ogromnu vilu, pa je stan iznajmljivao.

-A znaš da se Vladimir nedavno uhljebio u neku braniteljsku udrugu? Uzima i tamo plaću, a ne radi kurca. Koje je to govno.

-A kćer jedinica Ivona mu je lezbijka. Ipak ima Boga. Dao bi sve na svijetu za unuke, pa da mu se nastavi ova njihova govnarska loža, ali kćer mu voli lizati pičke drugih žena, pa nikad neće dobiti unuka. Hahahhahahhah. Neka mu – smijao sam se.

-Hoćemo li ga mi poći pitati da mu izguzimo kćer? Da napokon neki muški u nju uđe. Nek nam plati nešto, nije lako guzit tu bedeviju punu muških hormona. Ali ima on para. Hahahahhaahahha – hihotao se Tonći.

-Koji smo mi kreteni, jebo nas život blesavi na što ga trošimo i kako ga provodimo – zavapio je tužno Marko gledajući ekran mobitela – Gubimo sate, dane, tjedne mrzeći i ogovarajući bližnje. Pazi ove priče koju opet, iznova i ponovo pričamo ni dva sata nakon sprovoda mladog čovjeka. A onda će i nama jednog dana naletjeti bolest, i hopa, gotovo. Nema nas više. Prvo je umro Krešo. Pa potom vrlo brzo Marko. Pa Dario. Pa Frano. Ivan. Maro. Đuro. Ante. Zoran. Siniša. Robert. Ivo. Lukša. Mato. Vlaho. Hrvoje. Andro. Đivo. Sada i Alan. A mi opet kurca nismo shvatili. Što je to život, i koji je njegov smisao. Jebote, toliko mrtvih, a nikako da shvatimo. Ljubav i suosjećanje, to je smisao života, jebo nas život blesavi.

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci