-Sine, jesi čuo tko je umro? – tužnim me glasom upitao moj stari.

-Ne, tata.

-Jučer je umro Carlos Alberto, kapetan Brazila, koji je osvojio naslov svjetskih nogometnih prvaka 1970. godine – nekako svečano je zaključio moj stari.

Vidio sam mu suzu u oku, barem mi se tako učinilo.

-Eh, kako je taj čovjek samo igrao – s nostalgijom se sjećao tata.

Nisam mu htio kvariti trenutak, pa sam šutio. A istina je da nemam pojma tko je taj Carlos Alberto Torres. Ja, koji nogomet pratim još od doba reformi Stipe Šuvara, koji sam pogledao tisuće i tisuće utakmica, odlazio na razna gostovanja po regiji i bijelom svijetu, uzimao lažna bolovanja kako bih nesmetano pratio europska i svjetska prvenstva, godinama skupljao Panini sličice i čuvao ih kao najveće blago – eto ja takav, dugogodišnji nogometni fanatik, čovjek koji je i sinu dao ime Francesco, časteći Tottija, umjesto starog – nikad nisam čuo za kapetana jedne od najvećih generacija u povijesti nogometa. Strašne ekipe koja se, predvođena Peleom, Tostaom, Rivelinom i Jairzinhom, prošetala do prvaka Sunčeve galaksije.

Te 1970. godine, osam godina prije moga rođenja, čitav planet Zemlja - kapitalisti s Zapada, komunisti s Istoka i Nesvrstani predvođeni Titom – zabezeknuto su na minijaturnim ekranima televizora pratili finale u kojem je Brazil zgazio Italiju 4 naprema 1. Nije bilo čovjeka na Kugli zemaljskoj, osim ona dva, tri domoroca sa Solomonskih otoka – koji ne znaju ni da im je kraljica Elizabeta II, a kamoli da postoji nogomet - tko nije čuo za prvu postavu Brazila predvođenu Carlosom Albertom Torresom, čovjekom koji će, kao kapetan, prvi podići pobjednički pokal namijenjen najboljima na svijetu.

Samo 46 godina kasnije, 90 posto svjetskog stanovništva nema pojma tko je (bio) Carlos Alberto. Ogromno mnoštvo ovih, koji su ga znali, preselili su se s Estadija Azteca u Mexico Cityju - gdje se igralo finale Brazila i Italije - na nebeske nogometne pašnjake – gdje se igra Sučeva nadoknada -  a na planetu Zemlji ostali su oni malobrojni, poput mog starog, koji se sa sjetom u moždanim stanicama i suzom u očima sjećaju vremena kada su imali 46 godina manje. Da, istina, oni se u biti ne sjećaju Carlosa Alberta, nego samih sebe iz tog doba – kada su bili mladi, i kada im se sve činilo puno bolje, iako je istina da je sve bilo isto, čak i dosta gore.

Tako ću i ja jedan dan – za 26, 36 ili 46 godina – doći mome Francescu i pitati ga.

-Sine, jesi čuo tko je umro?

-Ne, tata.

-Umro je Jurgen Klinsmann, jedan od najzaslužnijih u pohodu Nijemaca na naslov svjetskih prvaka 1990. godine.

Moj sin vidjet će mi suzu u oku.

-Eh, kako je taj samo igrao – s nostalgijom ću se sjećati vremena kada sam bio mlad i kada mi se sve činilo puno bolje.

Moj sin mi neće htjeti kvariti trenutak, pa će šutjeti. Bez obzira što sam ga od najmanjih nogu maltretirao s nogometom, pa se i on, jadan, navukao na praćenje bogataških preserancija Rusa, šeika i drugih mutikaša, te u međuvremenu postao veliki nogometni fanatik, možda i gori od mene – eto čak i on takav kakav je, zaluđen neobrazovanim mišićavcima koji trče za loptom – nikad nije čuo za velikog Jurgena Klinsmanna, čovjeka koji je bez pardona glavom išao na kopačke protivničkih igrača, pa je jedan moj stari prika onomad skovao izreku „Klin se Klinsijem izbija“. Nevjerojatno će mi to biti, to da moj Francesco, veliki nogometni fanatik nije čuo za velikog Klinsmanna, a poanta priče je u biti jednostavna – njega on ne interesira, jer se tada nije ni rodio, pa nema nikakvu nostalgiju prema tom dobu.

A onda će doći vrijeme kada ću i ja otići igrati Sučevu nadoknadu na Vječnim golovištima, a moj će sin – negdje tamo 36, 46 godina poslije moje smrti - doći jedan dan, tužnog pogleda i sa sjetom u glasu, Danielu, njegovom sinu i mome unuku.

-Sine, znaš li tko je umro?

-Ne, tata.

-Umro je Andres Iniesta, jedan od najzaslužnijih za naslov prvaka svijeta Španjolske 2010. godine i čovjek koji je u karijeri više puta točno dodao loptu, nego što ima zvijezda na nebu.

Moj unuk vidjet će mom sinu suzu u oku.

-Eh kako je taj Iniesta igrao – s nostalgijom će se prisjećati Francesco vremena kada je imao 46 godina manje i kada mu se sve činilo puno bolje.

Njegov sin Daniele, stari nogometni fanatik, koji je prošao brojna gostovanja Hajduka po Trećoj balkanskoj ligi, a bio je čak i na utakmici u Buenos Airesu, gdje je Boca Juniors iznenađujuće pobijedila Barcelonu, predvođenu Novim Pravim Ronaldom u  četvrtfinalu ExtraSuperSvjetskeČempijonsLige – koja se još prije 30 godina na inicijativu super bogatih vlasnika klubova počela igrati umjesto dosadne europske Lige prvaka – eto takav će stari nogometni fanatik šutke gledati svog tatu Francesca ne kvareći mu trenutak, jer nikad, ama baš nikad nije čuo za Andresa Iniestu.

Tako do sve ide, valjda još od Keopsove piramide. Iako se nama, u ovom trenutku, čini da je sve oko nas važno, vječno i nepromjenjivo, za 50 ili 100 godina, nitko se toga neće sjećati. Danas su Messi, Cristiano Ronaldo, Zlatan Ibrahimović, Angelina Jolie, Kim Kardashian, Justin Bieber…ogromne svjetske zvijezde, a za 50 i 100 godina, nitko od naših unuka neće imati nikakvog pojma o njihovom liku i djelu. Možda će negdje u prikrajku svijesti znati da je postojao neki tamo Messi – isto kao što mi znamo da je postojao neki tamo Pele – ali sve skupa, jako malo o njemu znamo kao nogmetašu, a i briga nas je za starog ego-tripera, jer ga nismo doživjeli, pa prema njemu uopće nemamo nikakvu nostalgiju.

Sve je nevjerojatno prolazno – danas jesi, sutra nisi – pa nas smrt Carlosa Alberta može naučiti da ne uzimamo stvari preozbiljno. Te 1970. godine svi na svijetu – osim onih par domorodaca sa Salomonskih otoka - smatrali su da nema većeg i važnijeg događaja od finala Brazila i Italije, a danas, 46 godina poslije, rijetko tko se uopće sjeća ičega s tog Mundijala u Meksiku.

Stoga se opustite u životu, ne uzimajte stvari (pre)ozbiljno i više se zajebajite – ono što vam se danas čini kao najvažnija glavna i sporedna stvar na svijetu, sutra je se nitko neće sjećati, uključujući ni vas same – jer sve je prolazno.

Jedino nisam siguran vrijedi li taj zakon za Elizabetu II, kraljicu Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Jamajke, Barbadosa, Bahama, Grenade, Papuanske Nove Gvineje, Tuvalua, Svete Lucije, Svetog Vincenta i Grenadina, Antigve i Barbude, Belizea, Svetog Kristofora i Nevisa i ona dva, tri domoroca sa Salomonskih otoka – koji su 21. lipnja 1970. umjesto gledanja finala Mundijala i pogotka Carlosa Alberta – lovili ribu i zajebavali se na starom, oronulom kanuu svirajući bubnjeve.

Maro Marušić