-Što ti je to? – u čudu pitam školskog kolegu vidjevši neobičnu bočicu s koje se kočopere neka čudna slova i veliki broj, kao da smo na miks satu matematike i hrvatskog.

-To ti je 7 up – poput pravog znalca odgovara moj prijatelj tijekom velikog odmora Osnovne škole Nikica Franić na Ilijinoj glavici.

-Gdje si to kupio? – pitam ga dalje.

-U Prime – odgovara on, kao da mi odaje strogu čuvanu tajnu.

Godina je 1990., a svijet i Jugoslavija su u jeku ogromnih promjena. Pao je Berlinski zid, urušava se komunistički sistem, a istočne zemlje Europe nesigurno traže put kojim će dalje krenuti. Jugoslavensko političko vodstvo sve više dopušta privatno vlasništvo, kao i uvoz mrskih kapitalističkih simbola poput Coca-cole i 7 up-a.

U Dubrovniku male privatne butižice niču, kao danas apartmani. Prva mala privatna butiga, ako ste zaboravili, bila je Pasta Italiana nedaleko Hotela Libertas. Nakon nje, otvorila se jedna na Kantafigu, preko puta današnjeg kolodvora, a treća po redu bila je Prima na Ilijinoj glavici. Poslije je svaki kvart u Dubrovniku imao svoj mali dućan.

Bilo je to doba kada nije bilo velikih šoping centara, ni vikend akcija po 99,99 kuna. Kasnije su se raširili poneki domaći lanci, prvo Mediator, zatim Pemo, a naposljetku su u Grad stigli Konzum, Kerum, Getro, Mercator, a na kraju Tommy i Lidl. Njihovim dolaskom sve više malih butižica zauvijek se zatvaralo, a brojni su kvartovi ostali bez mogućnosti brze kupnje kruha i mlijeka – primjerice sada ljudi s Gornjeg konala moraju sjesti u auto, ako su ostali bez šećera ili soli, a prije su imali dućan na depozitu.

Danas, dva i pol desetljeća nakon što je moj prijatelj otkrio 7 up, u Gradu je ostao minimalan broj malih dućana, a jedan od njih je upravo Mini market Prima pored bivšeg igrališta Jurija Gagarina. Primu su 1. kolovoza 1990. godine pokrenuli supružnici Miho i Jelica Zvone, a poslije je vođenje posla preuzeo njihov sin Nikša.

Od tada, pa sve do ovog jutrošnjeg tmurnog petka – osim par mjeseci najtežeg perioda u ratu – Prima svaki dan ugošćuje svoje vjerne kupce, koji se iznova vraćaju.

Blago se tim ljudima – oni, za razliku od nas, imaju mogućnost kupnje artikala na mjestu, koje je ujedno i njihov drugi, dnevni boravak. Ti kupci, kada dođu u svoj omiljeni dućan, imaju toplu dobrodošlicu – potpuno suprotnu hladnim i sterilnim šoping centrima. Znaju sve ljude koji tamo rade, s njima ugodno čavrljaju, pozdrave se i pitaju kako su oni i njihovi najbliži, i tako iz godine u godinu, međusobno se bodreći u teškim životnim trenucima, i veseleći se onim lijepim.

Gazda Prime im je prijatelj, a ne neki opaki kapitalist koji na njima zarađuje. Pa će tako, ako ga kupac zamoli za neki artikl, kojeg u butižici nema, brže-bolje donijeti taj proizvod samo zbog te osobe. Sjećam se još uvijek, kada sam u pubertetskim godinama i prvim puštanjima kose, u mom kvartu Sedam smrtnih grijeha, pitao vlasnika dućana Juru ima li jedan poseban regenerator. Naravno da ga Jure nije imao – nikad do tada u svom životu nije čuo da se na kosu stavlja još nešto osim šampona – ali već sutra, na moje opće iznenađenje, Jure je negdje pronašao moj omiljeni regenerator i držao ga u ponudi sve dok zauvijek nije zatvorio butigu. Iz današnjeg kuta ogromnih kapitalističkih šoping centara – gdje je rijetkost zateći ljudsku toplinu, jer se sve odvija u brojkama - zaista je nevjerojatno promotriti taj prijateljski odnos kupca i gazde, u kojem vlasnik zna tvoj dnevni raspored, kada s prijateljima igraš nogomet, pa će i pivu dodatno ohladiti u dubinskom, jer mu je poznato da će ekipa, poslije utakmice, do dugo u noć ostati guštati u alkoholnom hmelju.

Ne samo da gazda s kupcem u malim butižicama ima prijateljski odnos, nego i sa svojim zaposlenicima. U Prime tako ista ekipa radi desetljećima, što je u Konzumu i drugim lancima prava rijetkost. Svatko, tko je svratio u Prime barem jednom u svom životu, zapazio je nasmijane i ljubazne zaposlenike Kreša Rusa, Katu Stanković, Anušku Zvone i Nikolinu Bogdanović (jedino je Vesna Čosić nedavno došla), koji bi zasigurno, od tamo odavno otišli, da im uvjeti rada ne odgovaraju.

Ti ljudi su dugogodišnji prijatelji s kupcima, koji će pomoći svojim mušterijama izabrati najbolje proizvode, a ne im pokušati podmetnuti nešto što je pri kraju roka trajanja. Zanimljivo da su nam kupci Prime kazali da su brojni artikli tamo jeftiniji nego u velikim trgovačkim lancima. A nema čega nema. Prima ima svega 40 kvadrata, a broji preko 3 i pol tisuće artikala.

Gazda Nikša Zvone možda nekome djeluje kao čudak. Naime, prostor Prime je u vlasništvu njegove obitelji, pa ne sumnjamo da bi brojni Dubrovčani zatvorili butigu i iznajmljivali taj prostor po paprenim cijenama. Ali Nikša, iako inženjer strojarstva po struci, zaljubljen je u taj posao. Da ga ne voli, ne bi ni mogao opstati ovoliko dugo. Nije mu teško raditi ponekad i po čitave dane, sve kako bi imao zadovoljne kupce.

Kaže nam da male butižice ipak mogu opstati, ako im se čovjek posveti. Šteta što ih u Gradu nema više, jer kako i pjesma govori, mali dućan je otok sunčan, gdje čovjek dođe u šorcu i japankama i prijateljski naredi 'daj mi duvan, pet kolača, šest banana, jedno mliko'…

A kada ne možeš nešto naći, nije to ona mučna atmosfera iz Konzuma kada ti je teško pitati umornu i depresivnu radnicu gdje stoji ulje, gdje stoji pasta… U malom otoku sunčanom opušteno pitaš svoju dugogodišnju zaposlenicu, ujedno i prijateljicu.

-A di si stavila banane?

Tvoja prijateljica te sa smiješkom pogleda, izvali neku bazu poput „Još se nije evoluiralo?“, a onda ti ljubazno pokaže.

-Nesrećo, ovdje su ti banane!

-Hvala ti, teta Ane – veselo rečeš Anuški Zvono koju decenijama zoveš po nadimku i iskoračiš u optimističan sunčan dan dobro znajući da bi ti život bio puno siromašniji da nema tvog kvartovskog dućana – te male butižice koja ti je višedecenijsko toplo utočište, kako u teškim životnim trenucima poput pada Berlinskog zida i dolaska 7 upa, tako i u onim veselim momentima kada ti za sreću treba samo duvan, pet kolača, šest banana, jedno mliko…

Maro Marušić