Blokada pola Zagreba i jake sigurnosne mjere zbog dolaska velikog turskog vladara Erdogana snervala je Zagrepčane osuđene na višesatne kolone u povratku s posla. No to je cijena življenja u glavnom gradu jer svaki posjet Hrvatskoj tako visoke razine, sigurnosni je rizik, posebno u ovakvim vremenima. Ono što je puno važnije od prometnih gužvi svakako je to što s Erdoganom dolazi nevjerojatno jaka gospodarska delegacija turskih ulagača od kojih je svaki višestruko teži od ukupnog hrvatskog deficita. Je li ovakva politički potpuno kaotična Hrvatska u stanju privući velike investicije i ponuditi toliko spominjanu pozitivnu investicijsku klimu? Dosadašnja iskustva ne idu nam na ruku jednako kao i neprekidna prepucavanja vladajuće koalicije.

Nitko ne ulaže zbog ljubavi nego zbog dobrog posla i zarade. Već sama ta činjenica Hrvate u startu nervira. Mi želimo ulagače koji nas vole, koji su spremni godinama čekati da se složimo oko toga želimo li mi ulaganja ili ne želimo, volimo promijeniti mišljenje jednako kao i raditi referendume nakon, umjesto prije svih procedura, volimo se natezati godinama po sudovima, vikati- ne damo naše, iako nije naše, nego privatno. To pitanje vlasništva doživljavamo jako rastezljivo pa nam ni najmanje nije strana ideja o nekoj ponovnoj nacionalizaciji samo ne volimo da se to tako i nazove. U takvim okolnostima ulagači su sve oprezniji kad su u pitanju ulaganja u Hrvatistan jer dobar glas daleko se čuje, a loš još dalje što i jest razlog zbog kojeg susjedna nam Srbija broji više značajnijih ulaganja od onih koji su ušli u Hrvatsku.

Primjer Dubrovnika nije bitno drugačiji od ulagačke klime u ostatku Hrvatske. Devet godina je trebalo ulagačima u golf na Srđu da uspiju dobiti prvu dozvolu ali to još uvijek nije kraj jer otpori i destrukcija se nastavljaju. Malo više sreće imala je Marina Frapa s ulaganjem u marinu Dubrovnik. Jedva tri godine. Koliko izgubljenog vremena i koliko bačenog novca čime svaka takva investicija postaje manje ili jedva isplativa jednako kao što šalje poruku budućim ulagačima. Za treću veliku investiciju onu u luku Gruž protivljenja i negodovanja su još u začetku kao i cijeli projekt ali sigurno će biti velikih natezanja posebno nakon što dođe mrski investitor bio on Francuz, Kinez, Arap ili Rus. Sve ih podjednako mrzimo, posebno ako ih dovodi politička opcija koju isto mrzimo.

Tko je odgovoran što tako uporno i bespotrebno pravimo budale od investitora i šaljemo poruke - bježite što dalje od ulaganja u Hrvatsku i tako izravno štetimo sami sebi i našoj djeci. Jedino i isključivo izvršna i zakonodavna vlast uz svesrdnu pomoć lokalnih vlasti. Pravila su jasna ili bi barem trebala biti. Želi li neka lokalna zajednica otvoriti mogućnost ulaganja ona je potencijalne investicije morala unijeti u svoje prostorne planove. Ti prostorni planovi prolaze izglasavanje izabranih vijećnika jednako kao i dugotrajnu javnu raspravu nakon čega prolazi i mišljenje nadležnog ministarstva. To je vrijeme koje nije malo jer donošenje takvog dokumenta traje u nas koju godinu, što je isto van pameti ali tako je. Nakon toga trebalo bi biti sve jasno i jednostavno. Ali nije. Jer tad nastupa politika. Taman dođu lokalni izbori i onda se situacija mijenja. Procjeni li neki stranački strateg da mu neke glasove može osigurati protivljenje već izglasanom koje je, naravno, donijela vladajuća većina, obično s blagoslovom i tadašnje oporbe koja bi sad na vlast, onda se svi sjete Tita i njegove čuvene da se ne treba držati zakona kao pijan plota i krene osporavanje investicije. Onda kad dođu na vlast, promjena plana, oni odluče poštovati pravila igre pa tako i potencijalnu investiciju, ali oni koji su je na vlasti i donijeli sad su protiv. I tako unedogled što omogućavaju nedorečeni zakoni, komplicirane procedure i  prevelika i nepotrebna reguliranost svega i svačega. Sve kako bi se odluke mogle donositi i ovako i onako, čime su plodno tlo za korupciju na svim razinama.

Ista je situacija i na državnoj razini. Investitori su jednostavno koleteralna žrtva političkih prepucavanja i pretjerane regulative koju svaka vlast povećava ne bi li tako pokazala da nekog vraga radi. I tako od jednog do drugog izbornog ciklusa tonemo sve dublje jer u nedostatku investicija i u potpuno besmislenoj  netrpeljivosti prema poduzetnicima što se jedino može objasniti ostacima socijalizma zbog čega se tako često izgovara 'privatnik' s izrazito negativnom konotacijom. Pa imamo ovo što imamo i djecu koja odlaze u Irsku, Kanadu i dalje po svijetu tražeći stabilnost, posao i budućnost. Naša trenutna vladajuća koalicija kao ni one prije njih uopće ne razumiju neraskidivu vezu političke stabilnosti s burzom, investicijama i poduzetništvom. Jer da razumiju tu vezu bi li međusobne svađe, netrpeljivosti i neslaganja oko notornih stvari svakodnevno punile medije? Bi li svaki treći dan presice držali marginalni članovi koalicije na vlasti u liku i djelu nekog Čorića ili Tepeša napadajući ministre i odluke Mosta na što im čelnik Mosta odgovara vidno uzrujan na presici koju je on sazvao. Zašto jednostavno ne prošeće desetak metara do Karamarkove kancelarije i kaže mu što ima? Vrijedi i obratno. Čemu stalno izazivanje nestabilnosti kojom se samo usporava svaka gospodarska aktivnost? Onda opet na Vladi sjede zajedno bez međusobne komunikacije, a njihovi poklisari javljaju da su svi složno za reforme. Do sljedeće poruke HDZ-a koju će poslati preko pravaša ili preko Bandića koji je stari majstor svih mogućih tehnika vladanja  i potom novog ljutitog istupa Petrova koji to već sutradan relativizira. Karamarko se  pravi da s tim nema ništa dok im snervani gradonačelnik Omiša poručuje tko vas j...e. Jedini odgovor iz HDZ-a dala je naša Sanja Putica potpuno zapanjena neprimjerenom Kovačićevom komunikacijom pa o razlozima i sadržaju onog što je ovaj poručio nije rekla ništa. To je zato što su naši političari  jednostavno takvi, uljuđeni, pristojni i ne razumiju psovke. Osim kad itekako razumiju i koriste u međusobnim svađama i borbama. Pa nam je takvo komuniciranje, nažalost, pravi odraz stanja u društvu.  

Paket reformi u takvoj je situaciji posve marginalna tema iako se svi zaklinju u iste, ali pitanje je hoće li ovako posvađani imati snage i hrabrosti napraviti stvarne reforme bez fige u džepu. Jer neki novi izbori su opet blizu. Prvo u HDZ-u za predsjedništvo stranke oko čega se vode velike borbe u samom vrhu  dok s druge strane sve su bliži i lokalni izbori na kojima će se vidjeti odnos snaga koji može biti putokaz za velike izbore. Kako god, malo je vjerojatno da će se koalicija raspasti do lokalnih izbora, a to je još godina dana . Normalno je onda da se između jednih do drugih i trećih izbora jednostavno nema vremena dovesti zemlju u red i omogućiti zapošljavanja koja se realno mogu osigurati samo jakim i brojnim investicijama. Upravo zato rezervna varijanta nastavka agonije vidljiva je i iz plana po kojem ćemo raditi do 67. godine života dok će se ministri na čelu Mirovinskog moliti Bogu da ne poživimo dulje od koje dvije do tri godine nakon toga, kako bi nam isplata, ionako mizerne mirovine, trajala što kraće. Ne bude li masovnih zapošljavanja, što svojim vlastitim snagama ne možemo osigurati ni za desetak godina, ukoliko uopće i tada, dok smo s druge strane već u situaciji da jedan zaposlen mora uzdržavati jednog umirovljenika što je neodrživo. Zato je sve jasnije i onima na vlasti i onima u oporbi da nam samo Bog može pomoći zbog čega ministar od graditeljstva službene skupove pozdravlja s 'faljen Isus', a završava s 'Bog vam dao zdravlja.'

Hoće li se išta od najavljenih i nažalost itekako potrebnih reformi doista i provesti u zemlji u kojoj se svi zaklinju u neophodnost istih, ali svi su redom protiv reformi ako se odnose na njih. Sama najava analize stanja u svim poduzećima koja su u državnom portfelju digla je na noge i oporbu, medije, sindikate i sve ostale u zajedničkom pokliču – 'Ne dirajte naše obiteljsko srebro.' Baš čudno, kako se nitko nije zapitao kako je moguće da naša voljena država već godinama nema pojma što sve ima u svom vlasništvu i kako onda upravlja tom svojom imovinom.  Analiza stanja svih tih poduzeća jedini je način da se i odredi što jest, a što nije obiteljsko srebro. Sretna je okolnost što smo vraški bogata zemlja jer koliko su nas opljačkali, koliko smo nesposobnih izdržali i unatoč tomu još ima. I još živimo i ne damo se. U inat svima njima. Eto vas.