Kada ga je medicinska sestra prozvala, Mladen je osjetio kako gubi tlo pod nogama – zateturao je na ulasku u ordinaciju psihijatrice Nade Smrtić pridržavajući se za zid da ne ljosne.

-Sjedite – ljubazno mu je rekla psihijatrica – Kako ste, što vam se dogodilo?

-Ja sam lud, doktorice. Potpuno sam lud – u  strahu je rekao Mladen.

-Smirite se, pa mi lijepo ispričajte što se dogodilo?

-Vidite – krenuo je Mladen jedva hvatajući zrak – Prije nekoliko dana otišao sam do grada, iskreno ni sam ne znajući zašto. Kao da me nešto vuklo, jer što bi inače jedan Dubrovčanin radio unutar zidina? Šetao sam gradom i sve se činilo normalno. Horde turista naguravale su se uskim uličicama sa onim štapovima za selfie, slavonski konobari su ih mamili u kafiće i restorane, turistički vodiči objašnjavali su na brojnim jezicima povijest Dubrovnika… A onda, dogodilo se nešto strašno…

-Recite – kaže Smrtićka podignuvši pogled – Što se strašno dogodilo?

-Pa – krenuo je Mladen ispričati, iako je bilo očigledno da mu je jako neugodno vraćati memoriju na taj događaj – došao sam iz Ulice od Puča u Široku, krenuo njom oko stolova, i točno negdje pri izlasku na Stradun, dogodila se užasavajuća scena…

-Pa jebemu mater što se dogodilo? – izgubila je Nada strpljenje.

-Vidio sam Miha, moga poznanika.

-Nastavite.

-Nema se tu što nastaviti.

-Kako se tu nema što nastaviti – pitala je doktorica Nada Smrtić – Vidjeli ste Miha, vašeg poznanika, i što se dogodilo? Kakva je to užasna scena koja vas je zadesila?

-Pa to, razumijete? Sreo sam Miha, moga poznanika i započeo razgovor s njim. Ono uobičajeni razgovor, Kenova, Ati, Kako djeca, Što se radi i to…, ma užas, razumijete? Odmah sam znao da su me strefile halucinacije i da gubim razum.

-Ah sad shvaćam. Sreli ste u Širokoj ulici vašeg poznanika, iako posljednjih deset godina unutar zidina, posebno ljeti, nijednom niste vidjeli nijednog domaćeg čovjeka, a kamoli poznatog i odmah ste se pobojali da su u pitanju halucinacije, jer kako itko, pa tako i vi, može sresti poznatog čovjeka na Stradunu, Prijekom i drugim ulicama, osim ako u pitanju nije neka psihička bolest, je li tako?

-Tako je. Evo ni sad ne znam jesam li ga zaista vidio ili je moj mozak izmislio cijeli taj događaj.

-Gospodin Mladen – rekla je Smrtićka zapisujući nekakve švrljotine na papir – Nemojte se prepasti, ali ja mislim da je slučaj ozbiljan i da je vjerojatno riječ o nekom tipu šizofrenije. Vidite, i ja sam u posljednjih desetak godina nekoliko puta bila na Stradunu i okolnim ulicama, i nijednom, ama baš nijednom nisam srela nikoga iz grada. Po meni je riječ o čistim halucinacijama.

-Ali možda sam ga stvarno sreo. Miho je često dolazio u grad – nije se mogao Mladen pomiriti s bolešću.

-Kada je dolazio?

-Prije rata. I nešto malo poslije.

-Pa svi su prije rata dolazili u grad i nešto malo poslije. Ali posljednjih desetak godina nema ama baš nikoga, razumijete? Ali neću vam potvrditi dijagnozu dok ne budemo sto posto sigurni. Nazvat ćemo Miha i provjeriti je li bio u gradu.

-Miho je umro.

-What the fuck? -iznenadi se psihijatrica.

-I meni je ta ideja pala na pamet, pa sam ga jučer zvao da provjerim je li bio u gradu. Javila se kćer i rekla da je umro prekjučer. Pitao sam je je li zna je li prije nekog vremena bio unutar zidina i je li imao naviku tamo dolaziti? Rekla mi je da ne zna, ali da ne vjeruje da je dolazio na Stradun, jer godinama tamo nije bio.

-Uf znači nemoguće je provjeriti je li bio u gradu ili ne. Nema veze, to ionako ne mijenja moje pretpostavke o napadu šizofrenije i halucinacija. Jeste li imali kakve glasove koji su vas pokušali natjerati na nešto?

-Pa ne znam jesu li to moji glasovi ili glas Miha. Miho je govorio da pogledaj u što se Dubrovnik pretvorio i da sve ovo treba razjebati u pičku materinu i vratiti domaće ljude u grad.

-Znači glasovi su vas tjerali na destrukciju?

-Kakvi glasovi? Izborni? – počeo je Mladen gubiti koncentraciju i više nije znao gdje se nalazi.

-Situacija je ozbiljna, moramo biti brzi, pa ćemo ovako. Primit ćete injekciju Depomoditena s Akinetonom i bit će vam odmah bolje.

-Moći ću poslije toga do grada? Bez straha da će mi se nešto dogoditi i da ću sresti nekog poznatog?

-Naravno – rekla mu je doktorica i potom dodala tiho sebi u bradu da Mladen ne čuje – U taj kaos ionako idu samo ludi i drogirani.