TO JE (S)PROVOD Pokojnika na Boninovu ispraća elektronska glazba i razgolićene plesačice

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Na Zapadu se o smrti ne govori

Jeste li se ikad zapitali zašto ljudi plaču na sprovodima? Zbog pokojnika? Nop. Zbog sebe samih. Ljudi, ustvari – iako to ne znaju – ne plaču što je pokojnik umro, nego što su oni ostali.

Kada bolje razmislimo, zašto bi se plakalo zbog osobe koja je umrla? Ako poslije smrti nema ništa, preminuloj osobi nije loše. 'Spava', i za razliku od nas, ne mora se ujutro dići na dosadni, ubitačni posao.

Ako pak, poslije smrti, duša nastavlja neki oblika postojanja – ide u raj, reinkarnira se, ili nešto treće – opet nema razloga da plačemo. Ta osoba nije umrla, nego je samo promijenila oblik postojanja i postoji vjerojatnost da je opet vidimo.

Postoji i treća opcija, sudeći bar po svetim spisima – da duša preminule osobe ide u pakao, ili neko slično mjesto. Ni u tom slučaju nema razloga da plačemo na sprovodu. Ako je već duša te osobe zaslužila neki oblik pakla, tim bolje za nas, ali i za čitav planet, što nas je napustila.

Što god da se s nama događa nakon smrti nije razlog da se plače na sprovodu. A opet, suze teku u potocima, tuga se može sjekirom rezati, čovjek bi pomislio kako je smrt potpuno neprirodna – ali to i jest istina – za nas Zapadnjake smrt je nešto potpuno strano.

Zapadnjačka kultura starosti i smrti se boji kao hrvatska Crkva komunističkih duhova prošlosti. O smrti – mada je sveprisutna – nikad se ne priča. To je najveća tabu tema Zapada. Na znam imate li vi s tim problema, ali meni zbog tog zapadnjačkog stava, život nimalo nije lak.

Primjerice, jako mi je teško ujutro otići na grušku ribarnicu s mojim petogodišnjim sinom. Ribari se tek vratili s mora, a cipoli, iako napola živi, spremni su za prodaju. Gleda moj sin jadne cipole kako teško dišu, vidi da je neka sprovodna situacija, pa me pita:

-Tata, što ovi cipoli rade? Hoće li sada umrijeti?

Eto ti sranja, šta da sad radim, što da odgovorim…? Ne smijem lagati svome djetetu, a zapadnjačka kultura mi nekim tajanstvenim, nikad napisanim zakonom brani govorenje o smrti. Najradije bi mu sada rekao, da cipoli otvaraju usta, jer se ukrug dodaju s džointom, ali može me mali pitat što je to džoint i marihuana, pa smo opet došli do smrti indijske konoplje, i eto ti novog problema, što da opet radim, što da mu tada odgovorim…?

Stvarno nimalo nije lako odgajati dijete na Zapadu uz tabu umiranja – sve je prolazno i sve umire – trava, stablo limuna i šipka, mačka dok prelazi cestu, pas kojeg su otrovali susjedi, malo dijete oboljelo od raka… – sve ima početak i kraj, pa čak i Goran Bare, ali mi Zapadnjaci svaki put okrećemo glavu od smrti, ne želeći o njoj razmišljati, jer je ona daleko, i tko zna kad će, ako će ikad, jer možda baš nas zaobiđe ona mršava baba kosturskog lica s kosom u ruci i kapuljačom na glavi…

Pa čak i da nas ne dohvati, zar biste željeli biti besmrtni? Da zauvijek i beskonačno živite na ovoj planeti i gledate sve ove svakodnevne pizdarije koje vas silno živciraju? Kakav je to samo mazohizam? Svijet te užasno nervira, a želiš beskrajno to posmatrati.

Ako ste uspjeli doći do ovog dijela teksta, sigurno se sada pitate, pa koji mi je, i zašto vam sve ovo pričam o smrti? Taj rasizam, šovinizam i mržnja prema smrti dovodi nas do toga da živimo sebične živote. Da smo svjesniji smrti – sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti – živjeli bismo bolje s više empatije za bližnje.

Ne bi nam se život vrtio oko turističke sezone, apartmana, putovanja i raznih drugih sranja – bilo bi nam važnije reći majci, ocu, sinu, kćeri, prijatelju, susjedu… da nam je stalo, nego da imamo goste ove godine sedmicu duže nego lani. Ali pošto živimo tako, kao da nikada nećemo umrijeti, jebote cipol zamantrani, najedanput se pojavi ta neka čudna i nadasve neprirodna pojava, pa uplakani pričamo prijateljima, kako nam se nešto nevjerojatno dogodilo.

-Što se dogodilo? – upita nas prijatelj.

-Ne bi vjerovao. Umrla mi je majka, samo tako, tko bi rekao, a nisam je posljednje vrijeme uopće vidio.

-Stvarno nevjerojatno – doda prika.

Da, stvarno nevjerojatno kako nas ta smrt uvijek iznenadi. Onda obučemo najcrnju moguću crninu, odemo na sprovod, pa neutješno plačemo za roditeljima ili prijateljima.

A u nekim dijelovima Azije, na posmrtnoj povorci se organiziraju pravi partiji. Pušta se muzika, plešu razgolićene tete, pije se i zabavlja. U Gani se na sprovodima također veselo pleše. Nama konzervama je potpuno neshvatljivo da se ljudi mogu zabavljati na nečijem sprovodu. Zamislimo tu scenu na Boninovu – zgodne tete se izvijaju po šipkama, a prijatelji veselo ispraćaju pokojnika uz ritmove don Smiljenka Dedaića, koji upravo umiksava Scatman Johna s U Can't Touch This MC Hammera, jer mu se sviđa ono U u naslovu pjesme.

-U Can't Touch This – smije se dupe mlade dame nad lijesom, jer zna da je pokojnik ne može dotaknuti, ali smije se i pokojnik na onom svijetu, dok donosi Titu štafetu - Ski-ba-bop-ba-dop-dop-ba-ba-ba-ra-bop.

Naravno da nije poanta priče u ludom provodu na sprovodu i da ti mlada drma guzicom nad beživotnim tijelom. Stvar je u tome da mi na Zapadu moramo promijeniti stav u vezi umiranja – dopustiti mu da bude sastavni dio života. I prihvatiti ga. A onda  ćemo - kada budemo svjesni da ćemo jednog dana postati prah, koji neće valjati ni za šmrkanje  - više uživati u sadašnjem trenutku i biti koncentriraniji na bližnje. Onda neće biti tuge, kada dođe ona mršava babuskara, obučena kao da ide na sjever Poljuda.

Toga dana, kada prihvatimo smrt kao neizostavan dio života, napokon ćemo moći s našim petogodišnjim sinovima otići na grušku ribarnicu. Ribari se tek vratili s mora, a cipoli, iako napola živi, spremni su za prodaju. Gledat će ih naša djeca, cipole kako teško dišu, vidjet će kako je neka sprovodna situacija, pa će pitati.

-Tata, što ovi cipoli rade? Hoće li sada umrijeti?

-Hoće, sine. Sve umire. I cipoli, i trava, i mačke dok prelaze cestu, i miševi, i MC Hammer… Samo stvarčine poput Scatmana žive vječno.

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci