Zašto na pitanje 'kako si?' nikada ne odgovorimo – sjebano!

Autor: Davor Novevski Autori fotografija: dd
Ne znam jeste li primijetili, ali u zadnje je vrijeme strašno popularno biti pozitivan. Širiti pozitivnu energiju, sretne misli, dobre vibracije. Ljubav na najjače.

I sve bi to bilo super, to širenje ljubavi, sreće, tratinčica i jednoroga da sve skupa nije umjetno ko Thompsonovi zubi, Trumpova kosa i sise Maje Šuput zajedno. Jer ne možeš, jednostavno ne možeš konstantno biti sretan. Da doručkuješ lude gljive, za ručak jedeš paprike punjene LSD-om, a umjesto večere na babinom gramofonu slušaš Dalai Lamina zrnca mudrosti i naputke za ispunjen život – opet će ti se potkrasti sat ili dva potištenosti, tuge, bezvoljnosti, možda čak i depresije. Ali to nećeš podijeliti niskim jer jebiga, bitno je ostaviti dojam sreće. Dati svima do znanja da si pozitivan, da širiš dobru energiju i da je biti u tvome društvu neprestana zabava, a život ti izgleda kao mješavina Baywatcha i Beverly Hillsa. I što je najgore, jedino tako ćeš i biti prihvaćen u društvu u kojem ta nasilna sreća lažno pozitivnih ljudi malo po malo poprima značajke fašizma.

Društvo ne voli nesretne ljude.

I ne samo nesretne nego i zamišljene, one koji kritiziraju, upozoravaju na nepravilnosti, anomalije, na glupost i ispraznost koja je, budimo iskreni, svuda oko nas. Ne daj bože dići glas protiv nečega oko čega postoji opći konsenzus, što svi odobravaju i kao takvo moraju voljeti ili barem simpatizirati. Nemoj da ti padne na pamet jer biti ćeš proglašen mrgudom, „hejterom“, zanovijetalom i kao takav, izopćen iz društva sretnih ljudi s uglancanim osmjesima i facebook profilima.

Možda je baš to razlog što najbolje prolaze razni mediokriteti, tipovi bezličniji od Kolinde i Josipovića skupa koji kao šire pozitivu, a ustvari ubiru lajkove dokonih kućanica skidajući s interneta citate u koje vjerojatno ni sami ne vjeruju. Tipovi koji se iz petnih žila trude svidjeti svima i ni slučajno ne napisati ili izgovoriti nešto kontroverzno, nešto što neće ići niz dlaku prevladavajućem mišljenju. Ako ste u ovome prepoznali našeg „poznatog putopisca“ ili onog drugog širitelja dobrih vibracija koji je napisao knjigu naslova, pazi sad, LJUBAVOLOGIJA, u pravu ste, baš na njih mislim. Duo Š&Š tako već godinama živi od propagiranja životne filozofije koja se otprilike može svesti pod parolu koja glasi „Moraš samo željeti biti sretan i biti ćeš“.  Glupo? Da. Plitko? Naravno. Isprazno? Još kako. Ali prolazi. A prolazi jer smo svi skupa prevelike, da oprostite, pičkice da si priznamo da je u redu biti nesretan. U redu je primjećivati stvari oko sebe koje su daleko od idealnih i u redu je upozoravati na njih. Nije u redu gurati glavu u pijesak, debilno se smijuljiti i praviti da je sve super i sve za pet kad je očito da nije.

Govorim to jer mi je i samome trebalo dugo vremena da to shvatim. Još otkad sam ostao u kolicima, a ima tome poprilično godina, na pitanje „kako si?“ automatizmom odgovaram „super“. Nekada je to bio iskren odgovor, rezultat moje sreće i raspoloženja uslijed kojeg bih i Željki Markić ubrao cvijet i odveo je na sladoled. Češće je ipak to bio rezultat mog straha da će sugovornik bilo koji odgovor osim „super“ ili u najgorem slučaju „nije loše“ protumačiti kao moju depresiju koju će neizbježno vezati uz činjenicu da sam u kolicima. A to bi bilo pogrešno jer generalno gledajući, vjerujem da nisam ništa manje tužan ili sretan od prosječne, sasvim zdrave osobe. „Širok osmeh i zlatan zub“, kako pjeva Balašević, bio je moj način da u korijenu sasječem i svaku pretpostavku da sam samo zbog činjenice da sam u kolicima nesretna ili neispunjena osoba.

Bolje nabaciti lažni osmijeh i izbjeći daljnja pitanja nego dati iskren odgovor i rikirati sažaljenje od ljudi od kojih ga ne trebam i ne želim.

To je bila logika kojom sam se vodio (i još se nekad vodim) i obrambeni mehanizam u društvu u kojem čak ni bliskim prijateljima i rodbini ne možeš ili ne želiš priznati da nešto nije u redu jer ih ne želiš opterećivati pretpostavljajući da imaju i oni svojih briga. A to jednostavno nije dobro. Nije dobro zato jer tako i odnosi koji bi trebali biti duboki, postaju površni i beznačajni. Nije dobro ni zato jertakva logika prijeti da s vremenom postaneš jedan od onih Top Shop tipova koji ti uz široki osmijeh pokušavaju uvaliti usisavač na paru, set lonaca i magično sredstvo za čišćenje, a sve što uspjevaju je nanervirati te toliko da onu peglu koju prodaje poželiš testirati na njegovom licu.

Ne mislim da bi svoje intimne osjećaje trebali dijeliti na facebook zidu ili ne znam, na liniji A1 dok se vozite prema Mokošici, ali kada vas idući put netko bliskiji od tete  na kasi u Pema pita kako ste, ne ustručavajte se biti iskreni. Jer kao što smo rekli: u redu je biti zamišljen, tužan, čak i depresivan. Nije u redu biti licemjerni govnar koji glumi sreću da i se svidio ljudima koje, realno, za njega nije briga. Jer kad stvari krenu nizbrdo, dobro je pored sebe imati nekoga tko se ne zadovoljava uvijek s odgovorom „super. 

comments powered by Disqus

Popularni Članci