Zločin i kazna u Hrvatskoj ili zašto više ne vrijedi ona 'oko za oko, zub za zub'
Mučno mi je i sad dok ovo pišem, ali naprosto ne mogu se uhvatiti teme prava i obveza ugostitelja ili ne znam možda bračnih prava. Ne zanosim se jasno da će ova moja kolumna ikoga od nadležnih navesti na promišljanje o postojećem sustavu kažnjavanja, konkretno visinama kazni, ali ipak…
Kazna zatvora u Hrvatskoj načelno ne može biti dulja od 20 godina. Kazna dugotrajnog zatvora, koja se izriče za iznimno teška kaznena djela, je do 40 godina. Za teško ubojstvo u Hrvatskoj je propisana kazna između 10 i 40 godina. A teško ubojstvo počinio je onaj: tko drugoga ubije na okrutan ili podmukao način, tko ubije osobu posebno ranjivu zbog njene dobi, tjelesne težine ili duševne smetnje ili trudnoće. Također, tko ubije blisku osobu koju je već ranije zlostavljao. Zatim, tko drugog ubije iz koristoljublja, bezobzirne osvete, mržnje ili iz drugih niskih pobuda. I na koncu, tko drugoga ubije radi počinjenja ili prikrivanja drugog kaznenog djela i tko ubije službenu osobu u vezi s njezinim obavljanjem službene dužnosti.
U Hrvatskoj otkad postoji dogodilo se svi znamo poprilično brutalnih ubojstava, a kazna od 40 godina izrečena je 22 osobe. Neke od njih još nisu ni pravomoćne, odnosno u tijeku su ponovna suđenja temeljem usvojenih žalbi. Radilo se o višestrukim stravičnim ubojstvima. I dok su najveći stručnjaci kaznenog prava u zemlji uglavnom usuglašeni da su kazne za ubojstva kod nas premalene, zakonodavac, odnosno politika ne reagira. Važno da se svaki novi ministar pravi pametan s izmjenama zakona koji su sasvim ok. I samo prave zbrku. Istovremeno isti ti stručnjaci upozoravaju da se posve neopravdano ignorira europska praksa, odnosno preporuke Vijeća Europe, koje upućuju da se počinitelji lakših kaznenih djela i maloljetnici iz kaznenopravnog sustava „preusmjere“ u druge oblike društvenog djelovanja, odnosno resocijalizacije. Doduše europski je trend ukidanje doživotne zatvorske kazne, tako da i sami stručnjaci ističu kako nema smisla da se ista uvede u Hrvatskoj.
Svrha kažnjavanja, tako barem piše u našem Kaznenom zakonu, je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.
Pitam ja vas kakva je to društvena osuda, kako se to jača naše povjerenje u pravni poredak kad iz godine u godinu svjedočimo kako oni koji nekome oduzmu život i to s namjerom iz najgorih mogućih pobuda – odleže pet, sedam, 10 godina? I nastave živjeti među nama, s nama, a skoro kao da ništa nije bilo? I žene se i prave djecu i idu na posao i uživaju u zalascima sunca… Sve ono za što su nekoga na pravdi Boga zakinuli.
Možda pod strahotnim dojmom činjenice da će netko tko tri godine zlostavlja i potom ubije vlastito dijete šetati jedan dan ulicom kao slobodan čovjek sa svim pravima, pod pretpostavkom jasno da se kroz postupak utvrdi da je taj netko u trenutku počinjenja tog stravičnog zločina bio uračunljiv. Zaključit ću ovu mučnu kolumnu rečenicom koja je van svih okvira moje struke i na koju će se kolege pravnici vrlo vjerojatno zgroziti. Ali kako su ovakvi čini van svih okvira razuma i ljudskosti iskreno uopće me nije briga. Za neke stvarno čovjek zažali što nema 'dobre' stare odmazde po principu - oko za oko, zub za zub!
A 'stručnjaci' iz institucija koji su se educirali i koje mi kroz državni proračun plaćamo svaki mjesec kako bi na vrijeme prepoznali zlostavljanje, spriječili ga i pokrenuli postupke sankcioniranja zlostavljača. Kazne za njih koje se kod nas svedu na otkaz ili premještaj na malo niže rangirano radno mjesto. Teme su koje radije ne bih ni otvarala.
Pravna promišljanja i savjete Ivane Mijić Vulinović možete slušati i na njezinom YouTube kanalu:
