Koliko srednjoškolci po današnjem školskom programu puta tjedno pišu sastave, koliko pjesme te koliko lektira imaju tijekom jedne školske godine?

Teško je govoriti o jedinstvenom srednjoškolskom programu hrvatskog jezika kad svaka strukovna škola ima svoj program, uglavnom drugačiji od gimnazija, a unutar škole postoje po 3 ili 4 različita smjera. Osim toga, nastavnicima hrvatskog jezika dobrim je dijelom prepušteno donijeti odluku o broju lektira tijekom nastavne godine pa možemo govoriti okvirno o najmanje pet, a najviše desetak naslova. Osobno, nekako sam svela obrade lektira na jednu mjesečno. Znači, otprilike osam do devet tijekom nastavne godine. Pjesme ne pišu nikako, a ni sastave u klasičnom smislu; eseji su nešto drugo.

Kako se današnji srednjoškolci snalaze u lirskom izražavanju u odnosu na učenike kojima ste predavali prije 10-ak godina? Ako je to lošije, koga ili što smatrate odgovornim za takvo stanje?

U odnosu na sposobnost izražavanja učenika prije desetak godina i danas mogu reći da mi je taj dio mog zanimanja postao najteži pa sam ga proglasila prioritetnim. Budući da ništa ne čitaju, pa ni gluposti po internetu koje bi ih čak mogle i zanimati, pogotovo ako sadrže više od dvije rečenice, njihova sposobnost izražavanja spala je na najniže grane. Ne možemo kriviti učitelje u osnovnoj školi za to. Baš kao i mi, i oni su prisiljeni od vlasti, društva, roditelja, kolega i samih učenika na kraju balade popustiti i staviti ocjenu dovoljan za znanje koje to ničim nije zaslužilo. Prosvjetari su prilično omrznuti u javnosti pa su u svakoj situaciji krivi, čak i onda kad je sasvim jasno da su svi u toj piramidi zakazali, a mi nikako. U trenutku kad tražiš znanje kako bi to vrednovao i ocijenio, prosvjetari svima postaju neprijatelji. Kao da svi u to sustavu imaju traume od nekog zlog i nepravednog nastavnika pa se sad osvećuju na nama koji to nismo ili koji nemamo luksuz biti takvi. Dokle će ići srozavanje pismenog i usmenog izražavanja, gdje je ta donja granica, kad će se odgovorni osvijestiti, pitanje je momenta. Mislim da smo vrlo blizu dnu dna.

Koliko se dobro srednjoškolci danas usmeno izražavaju?

U jednom srednjoškolskom razredu prosječno ima najviše četiri do pet učenika koji se znaju usmeno izražavati. Od toga dvoje to imaju u genima, jednostavno im ide, a dvoje se doista trudi. Srednjoškolski nastavnici opterećeni su programom koji moraju slijediti i završiti tijekom školske godine i nemaju vremena niti se  žele vraćati na početak njihova opismenjavanja, na nešto što su morali usvojiti davno, davno. A ovi današnji učenici trebaju, nazovimo to modernim nehrvatskim rječnikom, totalni makeover.  Učenici drugog razreda srednje po pitanju pismenosti imaju znanje 6. razreda osnovne. Čitanjem se obogaćuje vokabular, a oni ne čitaju i tu se zatvara krug. Oni nemaju niti dovoljan fond riječi u svom poznavanju materinjeg jezika; kad tumačim nešto novo, a pojavljuju se riječi koje se malo rjeđe čuju u javnosti, jer ih ne rabe u ovim trendsetovskim emisijama na televiziji, uvijek sve zaustavim i krenem objašnjavati što to znači jer vidim da me čudno gledaju. Jedino je dobro što su otvoreni prema meni ili osjećaju da to mogu pa me jednostavno pitaju. Bez srama ili odmaka. No, to je druga stvar. Ja sam takva i učim ih da me sve pitaju što im nije jasno. 

Koriste li psovke i kakvo je stanje po tom pitanju s obzirom na stanje od prije 10-ak godina?

Psovke u njihovom svakidašnjem neobaveznom razgovoru zauzimaju visoko mjesto. Neki ne znaju završiti rečenicu bez poštapalice „jbt“. Pa i kad odgovaraju. Lijepo je što su opušteni za razliku od ovih od prije 10 godina, ali ih stalno moraš opominjati da škola nije mjesto za psovanje jer svi mi znamo psovati, ali ne tu i ne sad. Toliko sam navikla na njihove psovke da nekad i ne primijetim što je rekao. Tek po smijehu ostalih vidim da je nešto „provalio“. No, što više ustraješ na finoći jezika, više psuju. Eto, otkako sam im rekla da mi to „nije napeto“ (kako to oni govore), nisam čula nijednu psovku. Nastavnici koji su pokazali da se toga užasavaju, čuju barem jednu na dan. Barem u prolazu.  

Kako se općenito srednjoškolci pismeno izražavaju?

Problem srednjoškolaca nije samo pravopis kao takav, a vjerujte mi, njima bi trebalo pet sati tjedno pravopisnih vježba, a ne uobičajenog gradiva, nego i ustroj rečenice kao takav. Netko i pokuša napisati složenu rečenicu, ali se toliko zapetlja, da dođe do pola misli i ne zna što je uopće htio reći pa jednostavno stavi točku. Nekad mi je smiješno, a nekad žalosno. Svi znaju da ih čeka državna matura i esej, ali nitko ne radi na sebi da to popravi. Cilj im je prepisati, kao da ja to neću odmah prepoznati, i dobiti kakvu takvu pozitivnu ocjenu. Time zapravo varaju sebe, a ne mene. Zato, bez obzira na moj trud prije pisanja eseja, a svi znaju kako radim: prije svakog eseja odvojim barem jedan školski sat kako bih im objasnila što sve moraju znati i kako će to napisati; znači, dobiju cjelovitu analizu, za razliku od ovih prije 10 godina koji su sve morali sami, oni opet zakažu jer im je čak i to teško. Radije će prepisati neki tuđi esej s interneta i s nehrvatskih stranica. Zato se počelo događati ono što sam mislila da nikad neće: neki učenici predaju prazan papir na državnoj maturi. Varali su četiri godine i sad se suočili s vlastitom prijevarom.  

Kako biste komentirali pisanje zadaćnica i koliko je u njima danas zastupljena kreativnost? Je li ona bolja ili lošija u odnosu na učenike od prije 10-ak godina?

Ne mogu govoriti o pisanju zadaćnica jer je to vrijeme iza mene. S četverogodišnjim razredima pišem samo eseje, trogodišnji razredi pišu školske zadaće, no to su ugostiteljski programi koji na kraju ne pišu državnu maturu pa je sve lakše i prilagođeno njihovim mogućnostima i sposobnostima. Kreativnost nastavnika je bolja, moćnija…Učenička? Sve lošija i lošija. Što se mi više trudimo, oni daju sve manje. Činjenica da neki napišu prilično zreo esej s puno konkretnih podataka i lijepih misli mogu zahvaliti sebi i svom trudu prije pisanja eseja. Toliko im toga dam, objasnim i pokažem, da bi zapravo bilo smiješno kad ne bih dobila takav esej. To mi je cilj i to ću dobiti. Nije bitno tko se više trudio. Bitno je da sam ih ja pripremila za najvažniji događaj u njihovu srednjoškolskom obrazovanju. I moja je savjest mirna.

Ako su nove generacije manje kreativne, koga i što smatrate odgovornim za takvo stanje?

Novi naraštaji ne poznaju svijet mašte, vezni su uz internetske podatke i igrice. Oni misle da je život videoigrica i da ćeš dobiti još koji „život“ ako skupiš dovoljno bodova. Zato ne prihvaćaju nedovoljnu ocjenu na kraju godine. Slijede prijetnje, pritužbe, laži, istrage, lupanje vratima… sve samo ne znanje. Sve ti zajedno podržavaju roditelji, vlast, društvo, a svi kako bi prikrili ono što su oni trebali napraviti, a nisu. Najlakše je na kraju se okrenuti prema nastavnicima i optužiti ih da nisu nešto napravili kako treba. A mi smo toliko opterećeni papirologijom, pravilnicima, statutima, kućnim redovima i ostalim prosvjetnim zakonima da nam nije teško naći bezazlenu grešku, na njoj ustrajati kao da je najvažnija stvar na svijetu i poništiti sav naš trud. Ono dobro što smo napravili. Jer se sve svodi na to jesu li papiri u redu, a ne kakav si zapravo nastavnik i čovjek.  

Je li pojava društvenih mreža pomogla ili odmogla u kreativnosti i pismenom izražavanju mladih?

Društvene mreže same po sebi nešto je najbolje što se dogodilo mladim ljudima, ali samo ako ih koriste za neki napredak. Nažalost, često smo svjedoci negativnih utjecaja i to me žalosti. U radu koristim društvene mreže na najbolji mogući način. Sav materijal, vježbe, gradivo, napomene… šaljem jednom učeniku u razredu koji im to stavi u grupu i svi dobiju sve. U zadnje vrijeme i mene pridružuju svojim grupama. Bliža im ne mogu biti. Otvaraju kako hoće. Prepišu, isprintaju ili samo čitaju. Sve je dobro. No, po pitanju kreativnosti i pismenog izražavanja, to je prilično loše. Vjeruju svemu što tamo piše, nemaju vlastitih ideja, podložni su tuđim utjecajima i sve s interneta uzimaju zdravo za gotovo.  

Koliko su srednjoškolci danas zainteresirani za čitanje lektira i ako nisu, zašto nisu?

Lektire se nisu mijenjale godinama, naslovi se ponavljaju, vjerujte mi, i meni su neke stvari dosadile. Iako su neke stvari nama ostavljene na izbor, ne mogu zaobići Krležu ni Dostojevskog. Koliko to oni razumiju? Koliko im je to čitljivo sve i da žele čitati? Sumnjam. Nešto treba mijenjati iz korijena. Ili učeničku svijest ili lektiru. Mislim da će lektira popustiti. To su druga djeca, ovo su druga vremena i treba im se prilagoditi. Ima djece koja će sve to pročitati, ali veliki dio neće ni uzeti knjigu u ruke. Mislim da svi glumimo u toj igri: mi glumimo kao da ne znamo da nisu pročitali, a oni glume da su pročitali. Ne pitam teža pitanja kako ne bih otkrila dubinu neznanja. I ovako se svega naslušam. Svi zajedno guramo problem pod tapit.  

Koliko su srednjoškolci zainteresirani za čitanje knjiga koje nisu vezane uz njihove školske obveze, odnosno čitanje knjiga koje im nisu lektire?

U četiri godine naiđem na dva učenika koji spominju nekakve naslove koji nisu s popisa školske lektire. Vjerujete li mi da nastane tišina u razredu kad ih pitam jesu li pročitali barem jedan roman o Harryju Potteru? Ja sam ih sve progutala i pogledala filmove. E da, ne zaimaju i baš ni filmovi. Ponekad im donesem nekakve filmove koji su povezani uz lektirne naslove misleći da ću ih tako zainteresirati za lektiru, ali ništa od toga. Pola sata poslije svi vade mobitele i idu na facebook. Oni su općenito nezainteresirani za sve oko njih. Za potrese, poplave, bijedu, siromaštvo, glad, bolest. Sve im je to daleko od njihovog svijeta selfija i „koliko smo dobili lajkova“. Mislim da smo uspješno regrutirali novi naraštaj zombija. Pomalo me strah budućnosti.