Do prošle godine najpoželjniji hrvatski neženja bio je 34-godišnji milijarder Davor Lukšić. On se prošle godine oženio za Cristel Carrisi, kćerkom slavnog talijanskog pjevača Al Bana Carrisija. Uspješan, obrazovan, markantan, samozatajan i jako bogat poduzetnik školovan na prestižnom sveučilištu Babson College nasljednik je Grupacije Lukšić, poslovnog carstva čija se vrijednost procjenjuje na astronomskih 12,5 milijardi dolara.

Forbes ih je 2014. godine svrstao među trideset najbogatijih ljudi u svijetu, a čak nekoliko puta i među pet najuzornijih svjetskih milijardera - poslovnom filozofijom Lukšići su primjer uspješnog korporativnog megabiznisa.  “Ulaži pametno, strpljivo, ne luduj i ne pokazuj se previše” - tu je krilaticu još sredinom prošlog stoljeća postavio Andronico Lukšić Abarou, Davorov djed i osnivač ove basnoslovno bogate obitelji.  Lukšići su ujedno i najbogatija obitelj u Čileu, a tvrtke u Hrvatskoj im vrijede oko 1,3 milijarde kuna, piše Express.

Lukšići drže monopol u hrvatskom hotelijerskom turizmu, u njihovu su vlasništvu turistički kompleks Plava Laguna, zatim Jadranski luksuzni hoteli, koji uključuju, između ostalog, i tri atraktivna dubrovačka hotela s pet zvjezdica, a prije dvije godine kupili su i hotelski lanac Istraturist.  Danas imaju ukupno 22 hotela, desetke turističkih kampova, tisuće apartmana i brojne druge nekretnine, poput luksuznih vila Agava i Sheherezada.

Prema dostupnim materijalima, ponajviše intervjuima koje su još tijekom života dali Davorov djed Andronico i otac Gulliermo, priča o obitelji Lukšić je priča o mukotrpnom životu siromašnog bračkog zemljoradnika Polikarpa Lukšića koji se 1910. kao 20-godišnjak ukrcao na prekooceanski brod i otplovio u Južnu Ameriku. 

Zapisi kažu da je Polikarp bio samo još jedan u nizu dalmatinskih emigranata koji su pohodili obećanu zemlju. Otišao je u nepoznato i imao sreću što je Čile vapio za najamnim radnicima. Bez većih problema se zaposlio u rudniku nitrata u Antofagastu, gradu u rubnom području pustinje Atacama, 1400 kilometara udaljenom od glavnoga grada Santiaga. Inače, Antofagasta na tamošnjem indijanskom jeziku Kechua znači “selo na polju salitre”. Osnovan je 1868. godine kao luka za novotkrivene rudnike srebra u blizini. Kao rudarski grad Antofagasta je bio meka za imigrante.  Hrvati su bili toliko brojna useljenička skupina da ih danas ondje živi čak nekoliko desetaka tisuća. Jedan od njih, točnije, Antonio Rendić, liječnik i pjesnik, napisao je 1937. godine i stihove za gradsku himnu. Nakon dolaska u Čile, Polikarp Lukšić oženio je Bolivijku Elenu Abarou, kćer lokalnog ratnog junaka Eduarda Abaroe. S njom je 1926. dobio sina Andrónica, osnivača današnje korporacije. 

Nakon 2. svjetskog rata Andronico je pokušao studirati na francuskoj Sorbonni, no umjesto fakulteta više mu se svidjelo zarađivati. Vješt i spretan u trgovini, značajniji novac zaradio je švercom deviza na crnom tržištu. Ubrzo se ipak vratio u Čile i upisao studij prava. Ni na tom fakultetu nije imao sreće pa je odustao od studiranja i s ujakom osnovao dućan s Fordovim automobilima. Posao je proširio na otvaranje mjenjačnice, čiji su klijenti bili četvorica Francuza, suvlasnici rudnika bakra. Oni su se htjeli riješiti svog udjela, pa Andronico otkupljuje tri četvrtine vlasničkog udjela rudnika i preprodaje ih Japancima.  Za taj se transfer veže bajkovita legenda koja kaže da je Andronico za otkup udjela u rudniku tražio samo 500.000 pesa, no Japanci su mu isplatili 500.000 dolara, misleći cijelo vrijeme da se izražava u američkoj valuti. 

Tako se domogao prvog većeg iznosa. Andronico je bio dovoljno promućuran da razumije kako se veliki posao ne može raditi bez potpore vlasti.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.