Iza nje je 60 godina impresivne karijere, što će proslaviti velikim koncertom u Lisinskom 19. veljače iduće godine.

- Ne težim spektaklu, meni to ne treba, iako danas svatko tako najavljuje svoje koncerte. Bit će duboko emotivno, ono što ja i jesam. Kad se pretjerano smijem ili plačem, kad me nitko ne vidi. Scena je magija, nešto bez čega ne mogu i to sam ja, zato se koncert tako i zove. Na sceni ne glumim, svaku riječ osjećam duboko u sebi. Ovaj koncert nije u slavu meni, nego svima koji vole glazbu. Glazbu treba razumjeti ili se nemoj time baviti - na samom početku naglašava glazbenica za Jutarnji list.

- Ljudima treba dati ono što vjerujem da žele čuti, a da ne bude ponavljanje jer ne volim ponavljati pjesme. Pjesmu od prije 60 godina sada nikako ne mogu otpjevati kao onda niti bih je ikad otpjevala na isti način. Čovjek sazrijeva rastući, pa i u poodmakloj dobi i poodmaklom repertoaru, obilnijem nego što je ikada bio. Pronaći nešto novo u tome mi je izazov, za koji znam da će mi dobro doći i da ću ga sa radošću dočekati, ali to nije nešto o čemu razmišljam prije. Ono što tog časa osjetim, to je to - tvrdi Tereza.

Cijeli život koji je provela na sceni vodila je, kaže, računa da oko sebe ima ljude s kojima dijeli dobru, ljudsku atmosferu, s kojima je na istoj valnoj duljini i s kojima tijekom nastupa osjeća dobrotu, žar i strast kojima odiše svaki njezin koncert. A upravo to sasvim je slučajno našla u Đeli Jusiću mlađem, sinu svog velikog prijatelja i kolege s kojim je napravila prve korake na domaćoj glazbenoj sceni. Presudna je, priča, bila pjesma “Je Suis Malade” koju su slučajno zajednički izveli na intimnom druženju u njezinu stanu, a kojom je oduševila publiku i struku na svojem velikom koncertu u pariškoj Olympiji 2007. godine i od tada traje njihova suradnja, a Jusić je prati na klaviru na njezinim koncertima.

- To je do Boga teška pjesma i kad sam je pjevala u Olympiji te 2007., ljudi iz umjetničkog kruga čekali su kraj, da li ću se ja vinuti u visine ili ću kao mnogi drugi interpreti ostati na nekoj razini sigurnoj, bez iznenađenja. Jer što ako pukne glas? O tome ne razmišljam. Sve što sam u životu radila, bila sam na granici jakog rizika. U svakom slučaju, Đelo me slijedio, u dinamici, jer meni je najvažnija dinamika, u životu općenito. Morate kulminirati na neki način do vrha te strasti. I na kraju je rekao nešto interesantno: ‘Ja nemam pojma o čemu ona pjeva, ne razumijem francuski i nemam pojma o čemu ta pjesma govori, a ja sam u svakom trenutku osjećao da moram ići za njom’. Ako hoću da netko ide za mnom, to je diskretni pokret, ali koji je osjetljiv u glasu. To su stvari edukativnog karaktera. Jer ako se želiš baviti glazbom, daj molim te, dobro upoznaj tu damu, nauči sve što ona posjeduje, što ona jest. I onda, izvoli, bavi se njom - napominje.

Život u Parizu

Za sebe će reći da nije nikakva genijalka te da je jedina razlika između nje i mnogih sjajnih umjetnika u svijetu to što je svoja i što je zadovoljna time što jest. Iza nje je i iznimna karijera u Francuskoj, gdje je i danas njezino ime itekako poznato.

- Neću zalaziti ni u čije druge uspjehe, sa svim poštovanjem prema mnogima koji su napravili svjetske karijere. Meni je sasvim lijepo tu u mojoj lijepoj, maloj Hrvatskoj. Ja sam živjela i dovoljno dugo u Europi, putovala po svijetu, i uvijek je iskrenost ta koja je bitna i ljudi je vole - sigurna je Tereza.

Iako je godinama nizala uspjehe živeći u Parizu, posebno tijekom 60-ih i 70-ih godina, udobnost pariškog doma napustila je početkom Domovinskog rata.

- Čim sam osjetila da je moja zemlja u opasnosti u kojoj je bila i u kojoj, nažalost, još uvijek jest, nisam mogla biti mirna u tamo nekoj toploj sobi, u krasnom stanu u sigurnosti. Onda nisi čovjek nego egoist, živiš samo za svoju udobnost - prisjeća se glazbenica za Jutarnji list.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.