STISNUTIH ŠAKA PRKOSIO PRIJE VJEŠANJA Jeste li znali da je najpoznatiji narodni heroj i partizan rođen u Opuzenu?
Fotogafija mladog partizana koji stisntih šaka, ruku visoko podignutih u zrak prkosno stoji okružen neprijateljima netom prije nego što će biti obješen postala je jedan od simbola otpora u Drugom svjetskom ratu. No jeste li znali da je mladić na fotografiji rođen i odrastao niti pedeset kilometara od Dubrovnika?
Stjepan Filipović rođen je 27. siječnja 1916. u Opuzenu, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, a današnjoj Hrvatskoj kao treće od petoro djece Antona i Ivke Filipović. Kada je Stjepan imao 13 godina, njegov otac Anton odlučuje se zajedno s obitelji preseliti u Županju što je tada bila česta praksa među dalmatinskim težacima koji su spas od neimaštine i gladi tražili u plodnoj Slavoniji. U Županji su se, međutim, zadržali svega dvije godine nakon čega se obitelj seli u Kragujevac gdje su Stjepanov otac i stariji brat pronašli poslove u jednom od brojnih industrijskih pogona.
Stijepan je u Kragujevcu nastavio školovanje izučivši između ostalog bravarski i električarski zanat, a nakako u to vrijeme počinje se baviti sindikanim radom i borbom za radnička prava zbog čaga sve češće dolazi u sukob s poslodavcima. Ubrzo nakon toga postaje i članom tada zabranjene Komunističke partije nakon čega je uhićen i poslije kratkog boravka u zatvoru protjeran natrag u Opuzen. U rodnom se gradu zadržava kratko te nakon Njemačkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju ponovno se vraća u Srbiju i pridružuje jednom od partizanskih odreda. U međuvremenu saznaje da je njegov najstariji brat Šimun uhićen i strijeljan u Kragujevcu kao dio kolektivne odmazde Nijemaca prema domicilnom stanovništvu što je bila učestala praksa na okupiranim područjima u Drugom svjetskom ratu. Ni drugi Stjepanov brat Nikola nije dočekao kraj rata poginuvši 1943. u obračunu s Nijemcima kao borac Prve proleterske brigade.
Stjepan Filipović nastavio se boriti kao član raznih partizanskih odreda sve dok ga 24. prosinca 1941. nisu zarobili pripadnici Četničkog pokreta koji su, na temelju zajedničke mržnje prema komunistima, usko surađivali s Nijemcima kako u ratnim operacijama, tako i kod razmjene informacija i zarobljenika. Poslije kratkotrajnog boravka i neizbježne torture u četničkom pritvoru, prebačen je u Beograd i predan njemačkoj tajnoj službi Gestapo. Ni pripadnici Gestapoa nisu imali mnogo više uspjeha u dobivanju informacija od zarobljenika te je Filipović po kratkom postupku osuđen na smrt vješanjem i ponovno predan Četničkim odredima radi izvršenja kazne. Odlučeno je da će zarobljenik, nakon što se dovoljno oporavi da može samostalno hodati, biti javno pogubljen u centru srpskog grada Valjeva što se i dogodilo 22. svibnja 1942. Javna pogubljenja bila su dio uobičajene prakse okupacijskih vlasti koje su tim činom željele zastrašiti domicilno stanovništvo te dodatno poniziti svoje ideološke protivnike tako da ne čudi činjenica da su svaki veći grad „krasila“ i pripadajuća vješala (jedna su se nalazila čak i na Splitskoj rivi).
Međutim u slučaju Stjepana Filipovića javno smaknuće pokazalo se kao velika greška Nijemaca i njihovih domaćih suradnika budući da je osuđenik do samog kraja ostao prkosan ne iskazujući ni mrvicu straha, potičući okupljene ljude na daljnji otpor i borbu protiv okupacije. Zbog toga je i samo smaknuće odrađeno po ubrzanom postupku i ranije od predviđenog. Tada je i nastala čuvena fotografija koja je samim čudom preživjela rat da bi postala jednim od simbola otpora fašizmu, ne samo na području Jugoslavije već i u europskim okvirima.
Godine 1949. Stjepan Filipović je proglašen Narodnim herojem Jugoslavije, a spomenici su mu podignuti u Valjevu kao mjestu pogibije kao i u rodnom Opuzenu. Dok je spomenik u Valjevu više puta oštećen i išaran nacističkim simbolima, onaj u Opuzenu doživio je i goru sudbinu budući da je u ljeto 1991. miniran i potpuno uništen čime je podijelio sudbinu mnogih spomenika antifašističkoj borbi. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske najavilo je 2010. obnovu spomenika ili postavljanje novoga u centru grada, ali do danas po tom pitanju ništa konkretno nije napravljeno.
Davor Novevski
