DUBROVAČKA KOŠARKAŠKA LEGENDA O DANAŠNJIM SPORTAŠIMA: 'Ako im smeta i najmanja ozljeda, zašto se bave sportom?'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Luka Stanzl/PIXSELL
Osvojio je šest velikih medalja kao reprezentativac Jugoslavije, među kojima sve tri olimpijske, s Cibonom je pokorio Kup prvaka 1985. i Kup pobjednika kupova dvaput, te je uz "bezbroj" državnih i manjih titula dan danas najtrofejniji igrač u povijesti slavnoga zagrebačkoga kluba. Poslije igračke karijere okušao se u politici, pa se 2010. vratio u Cibonu kao direktor pokušavši je spasiti u doba najveće krize.

Danas je Andro Knego (61) u mirovini, živi u Zagrebu, ali je u svojem rodnom Dubrovniku kad god uhvati priliku. Prije svega radi zdravstvenog stanja.

"Povukao sam se iz javnosti jer sam imao zdravstvenih problema, bio sam na operaciji kičme, imao sam tumorčić na moždini... Ali sad je sve pod kontrolom. Nakon odlaska iz Cibone malo sam se bavio turizmom, dok me 2014. nije zadesio taj problem. Nisam više u mogućnosti nešto aktivno raditi, trenerski ili u uredu, jer to stanje zahtijeva puno vježbanja, istezanja, održavanja... Živim u Zagrebu, ali idem u Dubrovnik kad god mogu, zbog klime, kupanja, to mi olakšava situaciju", kaže nam Knego na početku razgovora za našu nedjeljnu rubriku "Gdje si legendo?".

Igračka karijera gospara Andra bila je fantastična. Nikad nije bio najbolji igrač, ali bio je pobjednik, uvijek jedan od ključnih kotačića trofejne Cibone, ali i reprezentacije bivše države, s kojom je redom osvajao olimpijsko srebro u Montrealu 1976., svjetsko zlato na Filipinima 1978., olimpijsko zlato u Moskvi 1980., europsko srebro u Čehoslovačkoj 1981., svjetsku broncu u Kolumbiji 1982. i olimpijsku broncu u LA-u 1984., piše 100posto.hr.

"Svaki trofej ima svoju ljepotu, a oni najveći su najteže ostvarivi, pa ih najviše i volim. To je prvenstveno Kup prvaka s Cibonom, ali i KPK protiv Reala. Iz reprezentacije mi je možda najdraža medalja iz Manile sa SP-a '78. Dvije godine ranije osvojili smo olimpijsko srebro u Montrealu, ali zlato je zlato", smatra Knego, kojeg se mnogi sjećaju po okršajima s legendarnim Arvydasom Sabonisom, ali kaže da je imao i većih suparnika.

"U to je vrijeme Vladimir Tkačenko bio centar protiv kojeg je bilo izuzetno teško igrati jer je bio tako velik i snažan, a ja sam tu malo oskudijevao. Sabonis je došao nešto kasnije. Tu su bili i Dino Meneghin, legenda talijanske košarke, pa Španjolac Martin... A kod nas mi je bilo teško igrati protiv Kreše Ćosića, koji je bio vrhunski igrač, imao je tehniku, znanje i iskustvo. Svaka utakmica protiv njega bila je novo iskustvo i on je sigurno protivnik od kojeg sam najviše naučio, što igrajući protiv njega, što trenirajući i igrajući s njim u reprezentaciji. Bio sam sličan njemu, brži tip centra, taj stil igre i ponašanja jako su mi godili. Želio sam biti kao Krešo, ali on je jedan."

'Imao sam muzejčić u Konavlima, ali agresori su sve popljačkali'

Danas se često sjeti svih tih košarkaških uspjeha kad vidi sve te trofeje. Točnije, one koji su mu ostali, jer mu je dobar dio ukraden iz kuće u Konavlima tijekom rata.

"U Zagrebu nisam imao mjesta za sve trofeje, pa sam ih držao u kući u Konavlima, tamo sam imao muzejčić, ali kad je došao rat, agresori su opljačkali kuću i nestao je velik dio stvari. Glavni trofeji ipak su bili u Zagrebu jer su bili izloženi u muzeju, poput olimpijskih medalja i svjetskog zlata. To mi je ostalo da mogu pokazivati unucima, i sam se prisjetiti tih dana. Često ih se prisjetim, bila je to lijepa karijera", kaže Knego.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.

Popularni Članci