Možete li zamisliti sljedeću scenu?

Lionel Messi upravo je s reprezentacijom osvojio Svjetsko nogometno prvenstvo – u finalu su pobijedili Njemačku 1-0 golom iz penala koji je napravljen upravo na Messiju – te se sa suprugom odlučio doći odmoriti na krajnji jug Hrvatske – u Hotel Libertas u Dubrovniku.

Evo Messija i žene mu na plaži Hotela Libertas, ali Lionel je nešto nervozan, ne zna što da radi na ležaljci, te se odlučuje prošetati bez supruge. Kreće prema Gospinom polju i ugleda neke lokalne šaniće kako igraju mali nogomet. Sjedne Messi na tribinu gledati utakmicu, a nitko ga od lokalnih momaka nije prepoznao.

U međuvremenu, nešto se dogodilo s jednim golmanom, pa ekipa upita Messija bi li on stao na gol. 'Što da ne', oduševi se Lionel, 'bolje na baru, nego na onu ležaljku s ženom'.

Dobar je Messi golman, baca se, brani, ali eto ti noćnog čuvara Hotela Libertas, koji prolazi pored igrališta idući na posao, pa ugleda svog prijatelja Paja Paganninija i Messija među vratnicama, pa se uhvati za glavu.

-Pajo, zaboga, pa šta uradi? – zadere se toliko jako da je utakmica stala.

-E Kumaki, šta je, šta se dereš?

-Pa šta je vama, jeste li vi normalni? – opet vrisne noćni čuvar Libertasa – Znate li koga ste stavili na gol? Lionela Messija.

-U jebote – pogledaše se Dubrovčani u čudu – ajde onda ti Ciprijan na gol, a ti Messi igraj u obrani. Jebiga, ne možeš igrati u navali pored Peca i Dragana Prižmića zvanog Teta Sonja.

Messi se nije bunio, bolje i u obrani, nego na onoj dosadnoj ležaljci. I tako su se sljedećih tjedan dana Pajo Pagannini, Kolić, Ciprijan, Peco, Teta Sonja i Lionel Messi uigrali i pobjeđivali protivnike. Nakon utakmice ispijali su pivo, i družili se, a kada je Lionel napokon otišao – od toga dana ga ekipa iz Gospinog polja, ali i puno šire zove Naš Messi.

Mislite da sam vas slagao oko ove priče, i da se ona nikad nije dogodila? Imate pravo. Ova istinita priča koja se zaista dogodila, u svojoj fabuli, za razliku od Lionela Messija, ima čovjeka koji jest osvojio Svjetsko prvenstvo.

Rudi Voller, nadimka Teta Kathy, upravo je s reprezentacijom Njemačke osvojio Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. godine – u finalu su pobijedili Argentinu golom Brehmea iz penala, koji je napravljen na Volleru – te se sa suprugom odlučio doći odmoriti na krajnji jug Hrvatske – u Hotel Marko Polo na Korčuli.

Volleru je bilo dosadno na ležaljci, pa se odlučio prošetati oko hotela. Vidio je igralište ispred Hotela Park, zvan Park Prinčeva, na kojemu su lokalci igrali nogomet, pa sjede Nijemac na tribine i gleda ih.

U međuvremenu nešto se dogodilo s golmanom, pa ekipa upita Vollera bi li on stao na gol. I Voller pristane.

Dobar je Voller golman, baca se, brani, ali eto ti noćnog čuvara Hotela Marko Polo, koji prolazi pored igrališta idući na posao, pa ugleda svog prijatelja Paja Paganninija i Vollera među vratnicama, pa se uhvati za glavu.

-Pajo, jeste li normalni? Znate li koga ste stavili na baru? Rudija Vollera, napadača svjetskih prvaka.

-U jebote – uhiti se Pajo za glavu i odmah ispraviše kolosalnu nepravdu. Premjestili su Vollera da igra, i to u obranu, jer pored Peca i Teta Sonje jednostavno nije bilo mjesta u navali.

Voller se nije bunio, bolje i u obrani, nego na onoj dosadnoj ležaljci. I tako su se sljedećih tjedan dana Pajo Pagannini, Kolić, Ciprijan, Peco, Teta Sonja i Rudi Voller uigrali i pobjeđivali protivnike. Nakon utakmice ispijali su pivo, i družili se, a kada je Rudi napokon otišao – od toga dana ga ekipa s korčulanskog Parka Prinčeva, ali i puno šire zove Naš Voller.

I dan danas, ako nekog starijeg Korčulanina koji voli nogomet upitate nešto u Rudiju, reći će vam da je to 'Naš Voller'. Neke verzije priče su malo drugačije, ali istina je da je Teta Kathy bio na Korčuli i da je igrao nogomet s lokalcima. Šteta što to nitko nije snimio, ali nije to bilo vrijeme pametnih telefona.

Ova korčulanska priča o Rudiju Volleru najbolje ocrtava ondašnji i današnji nogomet. Nemoguće je da Messi odigra malog nogometa u Gospinom polju – čak i da on to hoće, uprava Barcelone bi poludjela, jer riskira da ga ozlijedi neka Tetka Dunja. A u ono vrijeme, uprave Rome uopće nije bila svjesna što radi njihov napadač, a i da jest, ne bi se pretjerano brinula. Što ima veze ako im napadač pije, puši, ozlijedi se…? To rade i svi drugi.

Nogomet se igrao, prije svega, zbog publike i prestiža, a ne novaca. Sve ono obratno od danas. Danas je to igra, koja je otuđena od naroda – gdje Rudi Voller ne služi da bi ispijao pivo s Korčulanima, nego da bi preko reklama prodavao pivo njima i svima drugima.

Današnji nogometaš nije čovjek iz naroda – s prirodnim emocijama - nego umjetno stvoreni kvasac koji samo služi da se nogometni kolač povećava. Navijači nisu tu da se druže sa nogometašima, nego da kupuju njihove dresove, koje Nike i Adidas proizvode po azijskim zabitima, često kršeći ljudska prava.

Zato se i danas, 27 godina poslije, brojni Korčulani, kada gledaju sterilnu i dosadnu utakmicu Lige prvaka, sjete onih starih romantičnih vremena kada su na Parku prinčeva Hotela Park, u toplo ljetno poslijepodne, Teta Sonja i Teta Kathy protivnike slale po žrnovske makarune.

Maro Marušić