KAKAV LUDI PODATAK Ovo je priča o golmanu, koji je iz slobodnjaka zabio više golova od Messija i Ronalda

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Facebook
U ljeto ove godine ističe posljednji ugovor legendarnom brazilskom vrataru Rogeriju Ceniju. Ovo je priča o njegovoj nevjerojatnoj karijeri

Pred prosječnim brazilskim djetetom postoje dvije mogućnosti i obje ne nude bogzna kakvu budućnost – biti diler ili biti nogometaš. Ako se uhvate poslova s drogom, velika je vjerojatnost da neće proslaviti punoljetnost, a mogućnost uspjeha u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, zbog ogromne konkurencije, jednaka je onoj da upadnete na mjesto državnog službenika u Hrvatskoj bez da imate vezu.

Zanimljivo je da bez obzira na izgledni teški život, mali Brazilac koji ulazi u svijet nogometa, neće žrtvovati svoje, generacijama duboko ukorijenjene, stavove. Drugim rječima, svi oni žele uspjeh, ali ne po svaku cijenu.

Prevedeno na nogometni teren to znači da brazilski poletarac u svijetu nogometa želi uspjeti trčeći terenom, a ne biti golman. Još od vremena legendarne utakmice finala Mundijala između Brazila i Urugvaja na Maracani 1950. godine, golmani se u Brazilu smatraju nižom vrstom – nekakvim hibridima koji nisu uspjeli u evoluciji, i na pola su puta od majmuna do čovjeka – a na gol brazilskog kluba ili reprezentacije dolaze samo zato da bi se popunio broj, jer nogometna pravila nalažu da od 11 igrača na terenu, deset igra nogama, a jedan rukama.

-Da sam htio dirati loptu s rukama, bio bih rukometaš, a ne nogometaš – brazilski je moto od te famozne utakmice gdje je vratar Selecaa Moacir Barbosa Nascimento proglašen idiotom i izopćen iz društva, jer je loše reagirao na jednu loptu koju je urugvajski igrač Alcides Ghiggia pospremio za pobjedu pred 200 hiljada duša na najpoznatijem svjetskom stadionu i tako, nakon Franka Sinatre i pape, postao tek treći čovjek u povijesti koji je utišao luđake Rio de Janeira.

Godinama poslije, brazilske mame plašile su djecu pričama o vratarima koji provaljuju na stadione, i kradu snove cijeloj naciji ostavljajući ih u plaču -  „njihovoj katastrofi, njihovoj Hirošimi“ - tako su pisale brazilske novine, poslije te famozne utakmice prije više od pola stoljeća.

Sam Barbosa je jednom izjavio da je, kupujući povrće na tržnici, ugledao majku koja ga je s prijezirom pogledala, te se okrenula svome djetetu i rekla mu.

-Sine, dobro pogledaj ovog čovjeka, on je uništio naciju!

Barbosi je živjeti u Brazilu bilo gore nego da je rob. Prije Svjetskog prvenstva u Americi 1994. godine, htio je posjetiti kamp reprezentacije, ali nisu ga pustili smatrajući da donosi lošu sreću. Kasnije su i osvojili to prvenstvo, a depresivni i utučeni hibrid majmuna i ljudske vrste je iskreno zaključio:

-Najveća kazna zatvora u Brazilu je 30 godina, a ja sam zatvoren već 50!

Eto kakvo je naslijeđe ostalo budućim vratarima Brazila, a mnogi - uključujući posljednjeg Julija Cesara koji je također ostao zauvijek osramoćen pred domaćom publikom sa sedam njemačkih metaka u mreži – podlegli su tom neizdrživom pritisku.

Bolje cijeli život biti siromašan u prašnjavoj faveli i imati mira, nego prolaziti sudbinu golmana, koji jest dobro plaćen, ali krvav je to put - kad dobro braniš, nitko ti se ne divi, a jedino te zapamte po nekom pacerskom primljenom golu, ne dao Bog u važnoj utakmici. Nikad nisi na naslovnicama zbog postignutog zgoditka iz slobodnjaka, a djeca nikad ne kupuju dresove s tvojim imenom.

Da, zaista je bolje dostojanstveno umrijeti u dilerskim obračunima ili od gladi, nego da te matere pokazuju na tržnicama rodnog grada govoreći „Vidiš ga sine, to je Shrek, čudovište u zelenom dresu“, ali jebiga, onaj koji je pisao nogometna pravila lijepo je rekao da u brazilskoj reprezentaciji deset igrača nastupa u istim, žutim dresovima, a jedan što može igrati rukom, ima drugačiji dres od svojih suigrača – zeleni - kao da ne igra s njima. Da nemaš golmana, ne bi smio ni nastupati, netko i to mora biti, makar i mimo svoje volje.

Takva je sudbina zadesila i malenog Rogerija Cenija, golmana Sao Paula koji je gledao svoje suigrače Raija, Luis Fabiana i Kaku kako postižu spektakularne golove na utakmicama brazilskog prvenstva, pa se bez problema prodaju u europske velikane s punom kesom novca.

Mnogi bi na mjestu Rogerija očajavali nad takvom sudbinom i pitali se zašto Bog i njima nije dao talent i tehniku pa da bacaju navijače u trans – ali omaleni igrač visokog čela i krupnih zalizaka slijedio je svoj san okolnim putem.

Na treningu je skidao slobodnjake Raiju i Kaki, a kada bi trener rekao da mogu kući, ostajao bi sam i preko lutki prebacivao slobodne udarce pucajući po bari na kojoj nije bilo golmana, jer nitko nije htio gubiti vrijeme s ludim Cenijem - koji umjesto da poboljšava reflekse - vježba nešto što mu nikada neće trebati. To je otprilike, kao da neki stolnotenisač na treningu usavršava tricu ili slobodna bacanja.

Rogerio se nije obazirao na zajebanciju svojih suigrača, strpljivo bi im branio šuteve, a potom bi još strpljivije sam pucao imaginarnom golmanu, sve dok se noć ne bi spustila na Sao Paulo.

A onda, u drugoj polovici devedesetih godina, Rai je prodan Paris Saint Germainu, a Sao Paulo je ostao bez izvođača slobodnjaka. Suigrači se nisu mogli dogovoriti tko će izvesti slobodni udarac, pa su na kraju dali Ceniju da se okuša, ako ništa, zajebavat će ga kad završi utakmica u slučaju sramoćenja. Pokušao je i pogodio napravivši delirij na stadionu. Bilo je to prvi put u povijesti brazilskog nogometa da su navijači poludili zbog vratara.

Rogerio više nije bio čudak koji vježba slobodne udarce po mraku, već čovjek koji je svoju desnicu doveo gotovo do savršenstva. Dogodilo se nešto nezamislivo: brazilski čarobnjaci s terena dopustili su da slobodnjake - zbog kojih se prodavaju za bogastvo po svijetu - izvodi čovjek koji pripada izopćenoj kasti koju nitko u Brazilu ne voli uključujući i Katoličku crkvu. Naime, poznato je da Crkva u svom učenju odbacuje reinkaranciju, ali u brazilskoj religijskoj teoriji koja se ne izgovara javno, postoji učenje da reinkarnacija možda ipak postoji, upravo zbog golmana. Njihova teza je ta, da ako je netko bio loš čovjek u prošlom životu, prema karmičkom ciklusu kako bi iskupio grijehe, u ovom će se roditi kao  - čovjek među vratnicama.

Ni sve te teze, vjerovanja, naslijeđa Barbose i priče majki kojima plaše malu djecu nisu zaustavile Rogerija Cenija u izvođenju slobodnjaka, a kako ih je izvodio govore nevjerojatne brojke.

Ceni je u svojoj karijeri zabio (do ovog trenutka) točno 127 golova i naravno da je vodeći strijelac među golmanima svih vremena – iza sebe je ostavio i slavne strijelce poput Josea Luisa Chilaverta i Renea Higuite. Iako biste pomislili da je većinu zabio iz penala, to nije istina. S bijele točke ih je postigao 63, a iz slobodnih udaraca jedan više – 64.

Znate li koliko su golova zabili Messi i C. Ronaldo preko živog zida? Možda i najbolji igrač svih vremena, Leo Messi, zabio ih je tridesetak, a Ronaldo nešto malo manje od 50. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali brazilski golman je zabio više golova iz slobodnih udaraca od argentinske i portugalske trake za proizvodnju golova.

Hoćete još? Najbolji talijanski izvođač slobodnjaka je Andrea Pirlo, ali i on ih je u karijeri zabio znatno manje od golmana – svega četrdesetak, slično koliko i sprski majstor Siniša Mihajlović.

Najviše golova u povijesti, prema dostupnim neslužbenim podacima, iz slobodnjaka su zabili Zico i Juninho Pernanbucano, koji su se približili nevjerojatnoj brojci od sto komada. Međutim, Rogerio Ceni je apsolutni rekorder po broju golova zabijenih iz slobodnjaka za isti klub. Za Sao Paulo, u kojem je proveo čitavu karijeru, zabio je 64 gola, dok je Juninho za Lyon zabio svega 44. Doduše, on je igrao za Lyon znatno manje nego Ceni za Sao Paulo, ali što onda reći na legende Rome i Juventusa, Francesca Tottija i Alexa Del Piera, koji su dvadeset i više godina igrali za isti klub i stalno izvodili slobodnjake, ali zaostaju za, moramo to opet ponoviti – GOLMANOM – svaki po tridesetak golova.

Nadalje, Rogerio Ceni je ukupno najbolji strijelac Sao Paula u Copi Libertadores – južnoameričkoj Ligi prvaka – što bi bilo otprilike isto, kao da je Casillas najbolji strijelac Reala u Ligi prvaka.

Unatoč tome da je (ne)obični golman, poslije Juninha i Zica, vjerojatno najbolji izvođač slobodnih udaraca u povijesti ovog sporta – bolji od velikana Ibrahimovića, Batistute, Zidanea, Ronaldinha i svih ostalih – nikad nije zaigrao u Europi, a nije ostavio značajniji trag ni u brazilskoj reprezentaciji.

No Cenija je, za razliku od većine sunarodnjaka, bilo briga za novce i igranje za Real, Bayern ili Barcelonu. On je samo htio, unatoč karmi koja ga je navela da se rodi kao vratar, slijediti snove svakog brazilskog klinca – nogomet se igra zbog publike, a ona luduje samo zbog spektakularnih golova.

Ni notorna činjenica da je upravo on najudaljeniji čovjek od protivničkog gola nije ga sprječavala da se proslavi kao jedan od najboljih strijelaca brazilskog prvenstva. Usprkos navjerojatnoj statistici, za Rogerija izvan Brazila nije čulo toliko ljudi koliko je trebalo, ali cijelu karijeru ga je bilo briga za slavu i novac. Njegov jedini cilj  - odnosno goal, kao bi rekli Englezi – je bio goal, unatoč svim preprekama, unatoč tome što ti u ugovoru piše da moraš spriječavati golove, a ne davati ih.

Danas, na kraju njegove veličanstvene karijere (u kolovozu ove godine ističe mu posljednji ugovor) miran i zadovoljan može otići na tržnicu svoga ljubljenog Sao Paula gdje će ga ugledati neka majka, okrenuti se svome djetetu i ponosno mu reći

-Sine, ovaj čovjek je dokaz da u životu možeš ostvariti sve svoje snove, iako imaš gotovo nepremostiva ograničenja.

Čudoviše iz zelenog dresa samo će se nasmijati, pogledati u nebo, a duh legendarnog Moacira Barbose Nascimenta prestat će lutati brazilskom zemljom, i napokon otići na Vječne nogometne pašnjake.

Popularni Članci