Svi luzeri vode u Rim – stara je nogometna izreka, koja se rijetko koristi, iako je skroz istinita. Uočite li nekog nogometnog luzera, te ga slijedite, put će vas zasigurno odvesti u Rim.

Jedan od najvećih luzera u historiji nogometa je Agostino di Bartolomei, za kojeg se veže činjenica da je najbolji talijanski igrač koji nikad nije zaigrao za reprezentaciju, što je samo po sebi dovoljno za epitet kolosalnog luzera. Svakakvi su likovi prodefilirali kroz Azzure, ali ne i ovaj luzer, rođen u Rimu. Ne samo što nije igrao za Talijane, nego ga je ostavila i mater, voljena Roma, a emocionalni Ago nije se mogao nositi s gubitkom, pa je naposljetku izvršio suicid.

Još jedan veliki nogometni luzer rodio se u Rimu, pod imenom Giuseppe Giannini. On je bio najbolji igrač najveće reprezentacije Italije u povijesti (one devedesete godine prošlog stoljeća), ali zbog samo jednog primljenog gola na Mundijalu, onog Claudija Caniggie u polufinalu, Azzuri su osvojili samo treće mjesto. Umjesto da te godine osvoji Svjetsko prvenstvo i dobije Zlatnu loptu, veliki Giannini ostao je na samom jednom trofeju (scudettu Rome iz 83.), u kojem nije aktivno sudjelovao, nego ga je gledao s klupe. Na kraju je i njega ostavila mater, voljena Roma, a Giuseppe je otišao u mali klub Sturm iz Graza, gdje se nije mogao nositi s nostalgijom, pa se vratio u Italiju i karijeru završio u neuglednom Lecceu, umjesto u Giallorossima.

Veliki nogometni luzer je i Francesco Totti, čovjek koji se također rodio u Rimu i postao najveći nogometaš Italije u povijesti. Ali u svojoj dva i pol desetljeća dugoj karijeri osvojio je samo dva trofeja (jedan Mundijal i jedan scudetto). Svakakvi su likovi iz Italije osvajali Zlatne lopte, spomenimo samo Roberta Baggia i Fabia Cannavara, ali najveći Talijan nikada nije bio ni blizu osvajanja, jer je čitav život proveo u maloj Romi. Da se osvrnemo na svu genijalnost rimskog luzerstva spomenut ćemo da je osvajač Zlatne lopte Roberto Baggio samo tri godine prije bio zamjena Gianniniju na Mundijalu.

Međutim, svi ovi nabrojeni nogometni luzeri, male su bebe za najvećeg nogometnog luzera u povijesti, čiji će vas put opet odvesti u Rim. Claudio Ranieri rodio se u Vječnom gradu prije 64. godine, a već s 22 godine vidjelo se da će biti luzer epskih razmjera. I njega je ostavila mater, voljena Roma, u sezoni 73./74., nakon samo 6 odigranih utakmica. Iza tog debakla, Ranieri se kao igrač potucao u neuglednim i siromašnim klubovima s juga Italije, a najviše vremena proveo je u malome Catanzaru, koji je zadnji put nastupao u Seriji A baš u Ranierovo vrijeme. Claudio, kao igrač, nimalo nije bio uspješan, a podosta svoje karijere proveo je u drugoj talijanskoj ligi.

Nakon umirovljenja, silno je želio postati trener, i ostvariti na travnjaku ono što nije uspio kao igrač.

Opet je krenuo sa siromašnog talijanskog juga, s teritorija čiji je temperament i mentalitet jako dobro poznavao. Nakon što se dokazao na Sardiniji trenirajući Cagliari, čelnici bogatog Napolija dali su mu klub u ruke. Ranieri – što je ovo ako ne odlika velikog nogometnog luzera? – dolazi u klub u ljeto 1991. godine kada Napoli napušta najveći igrač u povijesti nogometa Diego Armando Maradona. Iako je Mali Zeleni napustio Napoli, Ranieriju su ostali veliki nogometni igrači poput Gianfranca Zole, Daniela Fonsece, Cira Ferrare i Carece, ali Claudio nije mogao ponoviti ono što je Maradoni dvaput pošlo za lijevom nogom – osvojiti talijansko prvenstvo.

Prve sezone u Napoliju osvojio je četvrto mjesto, dok je druge bio tek 11., pa je ekspresno dobio otkaz. Sreću je 1993. godine otišao tražiti u Fiorentini, koja je tada igrala drugu ligu, iako je u svojim redovima imala najvećeg argentinskog napadača u povijesti i - pored živog i zdravog Lea Messija - još uvijek prvog strijelca reprezentacije Gabriela Omara Batistutu. Ranieri i Batistuta uspjeli su vratiti Fiore u prvu ligu, a kontroverzni predsjednik  Vittorio Cecchi Gori pridodao je timu velike zvijezde poput Ruija Coste, Marcija Santosa i Stefana Shwartza. Ali Ranieri nije bio ni blizu osvajanja naslova, štoviše jedne je sezone osvojio slabo deseto mjesto, iako je Batistuta trpao na sve strane.

Nakon četiri godine u Firenci dobio je otkaz, i otišao trenirati Valenciju koja je u to vrijeme imala nekoliko zanimljivih igrača poput Claudija Lopeza, Mendiete, Angula i Farinosa. Ranieri je Šišmiše vrhunski uštimao, igrali su sjajan nogomet, ali ništa veliko nisu osvojili. Tek odlaskom Ranierija, koji im je udario temelje, dolaze do finala Lige prvaka gdje nesretno gube od Bayerna. Već tada se počelo govoriti o talijanskom stručnjaku kao velikom luzeru – odlično posloži momčad, njegove ekipe igraju lepršavo, ali uvijek ono nešto malo nedostaje za potpuni trijumf.

Na prijelazu stoljeća dolazi u mali Chelsea, koji se godinama batrlja u sredini tablice engleske lige. Tamo je ostao sve skupa četiri godine i napravio respektabilnu momčad predvođenu Lampardom, Zendenom i Petitom. Prve dvije godine uspio je dohvatiti mjesto u kupu Uefa, dok je treće sezone uveo klub u Ligu prvaka. A onda u ljeto 2003. Roman Abramovič uplovljava u Temzu s brodom punim para i kupuje mali Chelsea želeći od njega stvoriti klub svjetskih razmjera. Nije vjerovao da mu u tome može pomoći Ranieri, planirao je dovesti Svena Gorana Erikssona, ali navijači su jako voljeli Talijana, pa ga bogati Rus odlučuje ostaviti na klupi. Dovodi ga na onaj svoj brod usidren na London Bridgeu, pokazuje mu hrpu para i govori da kupi koga želi. Ranieri uzima velike zvijezde Verona, Crespa, Makelelea, Adriana Mutua, Joe Colea, Glena Johnsona i Waynea Bridgea. Abramović već prve godine hoće naslov, ali Ranieri osvaja tek drugo mjesto iza Arsenala, koji je te godine, poslije više od stoljeća, postao prva momčad koja je prvenstvo završila bez ijednog izgubljenog meča. Kakav peh za Talijana, a pri tom je još ispao u polufinalu Lige prvaka. Chelsea je te sezone 2003./2004. osvojio najviše bodova u svojoj povijesti u engleskoj ligi, primio je najmanje golova u svojoj historiji, ali ni to nije bilo dovoljno da Claudio Ranieri osvoji prvi trofej u svom životu. Kolosalni luzer, dakako!

Abramović mu je ekspresno uručio otkaz i uzeo Josea Mourinha koji mu odmah donosi velike trofeje, a Ranieri s etiketom velikog gubitnika odlazi dalje u potrazi za srećom. Opet se vraća u Valenciju, ali opet ga prati nesreća. Ništa ne osvaja, i ponovo dobiva otkaz. Sada ga nitko ne želi od velikih klubova, pa se opet vraća kući na Čizmu preuzimajući Parmu koja je u konstantnom padu. Uspijeva zadržati slabašnu Parmu u prvoj ligi i prelazi u Juventus, koji se opet uspinje na tablici nakon neugodnog iskustva igranja Serie B, gdje je poslan nakon namještanja utakmica.

Ali ni s velikim Juventusom, klubom koji je osvajao talijansko prvenstvo više od trideset puta, nije uspio ništa. Uvijek je Inter bio bolji i to s Mourinhom na klupi. Mediji su se raspisali kako je Mourinho trener-pobjednik, a Ranieri trener-gubitnik. Nevjerojatna je ta paralela s Mourinhom, koji ga je uništavao tijekom karijere. Prvo je od njega preuzeo Chelsea kojemu je, za razliku od Ranierija, donio trofeje, da bi mu isto to radio u Italiji. U Juventusu je nakon dvije godine dobio otkaz kao jedan od najvećih nogometnih luzera u povijesti, a znate gdje svi putovi vode nogometne luzere.

U Rim. Evo Ranierija, velikog luzera, napokon doma gdje preuzima vođenje jake Rome, koja isto tako želi naslov i uz Inter je najveći favorit za scudetto. Inter u sezoni 2009./2010. čitavo prvenstvo bježi Romi, ali Rimljani ne posustaju i nekoliko kola prije kraja crno-plavi iz Milana dolazi na megdan u glavni grad. Roma u ludoj utakmici pobjeđuje Inter i preuzima vrh tablice četiri kola prije kraja. Sad je sve u rukama Claudija Ranierija - ako pobjedi u preostala četiri kola - eto mu prvog naslova u karijeri. Ali, naravno, ne. U goste na Olimpico dolazi prosječna Sampdoria, koja iz nijedne stvorene šanse, preko Cassana i Pazzinija, Romi daje dva gola, i Ranieri je na kraju sezone opet drugi, i opet bez toliko željenog naslova. Ne samo što ga je te godine Mourinho pobijedio u prvenstvu, nego ga je svladao u finalu talijanskog kupa zabijajući mu još jedan čavao u lijes s natpisom Najveći luzer u historiji nogometa.

Potom prelazi u Inter, preuzimajući ga od ljutog rivala Mourinha, a navijači se hvataju za glavu: „Zašto on, nema šanse da išta osvojimo, bit ćemo drugi!“ I bili su u pravu. Inter s Ranierijem, nedugo nakon osvajanja trostruke krune s Mourinhom, nije uspio osvojiti ništa, pa jadnog Claudija opet tjeraju, a čitav nogometni svijet je sad ubijeđen da Ranieri, koliko god bio dobar trener, ima neku lošu karmu, valjda iz prošlih života, pa ga Bog u ovom životu kažnjava drugim mjestom. Teško je i zamisliti to divovsko nogometno luzerstvo Claudija Ranierija – kada je trenirao Juventus, Inter je bio prvi, a kada je trenirao Inter, Juventus je bio prvi.

Kada je obznanjeno da prelazi u Monaco i tamošnji navijači su se hvatali za glavu: „Oh ne, samo on ne, nećemo ništa osvojiti“. I bili su u pravu. Po tko zna koji put u svojoj karijeri, bilo kao igrač, bilo kao trener, Ranieri nije osvojio – ništa - iako je i ovdje iza sebe imao bogatog Rusa i sjajne igrače poput Radamela Falcaa i Jamesa Rodrigueza.

Odlazi za selektora Grčke, grčki navijači plaču kada su to čuli, jer znaju da ništa od Ranierija, a ubrzo se to pokazuje na terenu. Ranieri pored aut linije, star, umoran i islužen, gubi kvalifikacijsku utakmicu od Farskih otoka, koje prosječni Grk ne zna naći ni na Google Map, a čelnici saveza ne mogu mu oprostiti, pa je Talijan opet bez posla.

Mediji ga šalju u penziju, što ćeš više Claudio Ranieri, trenirao se najveće nogometaše koji su hodali svjetskih travnjacima – Batistutu, Tottija, Del Piera, Zolu, Lamparda, Falcaa i druge – ali nikad nisi osvojio ništa, niti ćeš.

I izgleda baš tako – Ranieri u 63. godini preuzima mali, ubogi Leicester, koji se u prošlom šampionatu jedva spasio od ispadanja. Izgubit će i tu Talijan par utakmica s ovom jadnom ekipom, koja cjelokupna vrijedi kao kopačka Waynea Rooneyja, dobit će otkaz, pa će se umirovit. Nije išlo Claudio nikako u tvojoj nogometnoj karijeri, više sreće u sljedećem životu.

Navijači Leicestera su presretni što dolazi Ranieri. Šprdaju se da će biti sjajno ako ih Rimljanin dovode na drugo mjesto, jer znaju da je on trener za druga mjesta. Engleska nogometna javnost sumnjičava je prema Talijanu, koji s jakom Romom gubi od mršave Sampdorije, pa kako će onda sa siromašnim Leicesterom uspjeti parirati Southamptonu i sličnim ekipama, a o onima poput Uniteda, Cityja i Chelsea -  kojeg opet, kao u nekoj noćnoj mori iz koje nema izlaska, vodi Ranierijev ljuti rival Mourinho - da i ne govorimo.

Pogledajmo što je rekao Phil Thompson kada je Ranieri preuzeo Leicester. Kakve tople riječi dobrodošlice.

-Umjesto Ranierija trebali su dovesti njegovog agenta. Pa taj čovjek je njemu donio sve poslove. Čak mislim da Ranieri nikad ništa nije osvojio, a vodio je sve i svakog.

Legenda Liverpoola Didi Hamman je rekao da ne može vjerovati da je Leicester doveo Ranierija.

-Veliki klub, velika baza navijača, ali bojim se i druga liga sljedeće sezone – govorio je Nijemac prije manje od godinu dana.

Ranierija su zajebavale i druge engleske nogometne legende poput Garyja Linekera, rođenog upravo u Leicesteru, Michaela Owena, Alana Smitha…

-Nevjerojatno je kako ta stara trenerska imena stalno dobivaju poslove – zaključio je slavni Lineker.

Lako što su Ranierija zajebavali bivši igrači, ozbiljna je stvar kada te zajebavaju kladionice, u kojima nikada nema prostora za šalu. Prije početka sezone, engleski bookmakeri su izvjesili koeficijent na osvajanje naslova prvaka Engleske od strane Leicestera u odnosu 1 naprema 5000.

Znate li koliko je to koeficijent, i što u ponudi kladionice imaju upravo pod tim ogromnim brojevima? Recimo, u Engleskoj postoji ponuda u omjeru 1 naprema 5000 na koje se možete kladiti da su Elvis i Hitler živi, da je znanstveno dokazano da postoji čudovište iz Loch Nessa, da će Božić biti najtopliji dan godine na Otoku, da će Kim Kardashian biti predsjednica Amerike, da će Barack Obama igrati kriket za Englesku nakon što napusti dužnost predsjednika Amerike…

U tom odabranom društvu znanstvene-fantastike našao se i naš junak Claudio Ranieri – da će osvojiti naslov po prvi put u svom životu i to sa slabašnim Leicesterom, kojemu je najbolji igrač Riyad Mahrez, čovjek kojega je Leicester doveo plativši odštetu Le Havreu, u protuvrijednosti tri pizze i dva mala piva.

Nakon manje od godine dana, dogodilo se najveće čudo u povijesti nogometa, iako Ranieri nije ispunio očekivanja navijača o drugom mjestu. Leicester je, naime, osvojio vrh Premiershipa i postao po prvi put prvak Engleske, a Claudio Ranieri osvojio je prvi trofej u svom životu s najslabijim klubom kojeg je ikad vodio. Čak i ona jadna Parma koju je jedno vrijeme trenirao, na papiru je svemirski brod za družinu iz Leicestera.

Za manje od dva tjedna, 15. svibnja, Claudio Ranieri će se vratiti proslaviti naslov prvaka Engleske na Stamford Bridge, odakle ga je istjerao bogati Roman Abramović nagovješćujući novo, moderno vrijeme nogometa, u kojemu više neće biti mjesta za siromašne klubove iz malih gradova sa luzerskim trenerima koji nikada nisu osvojili ništa. U nevjerojatnom obratu najluđe moguće karme, najveći nogometni luzer u povijesti Claudio Ranieri doći će pokupiti prvi trofej u svom životu u središte Londona, gdje je samo nekoliko mjeseci ranije otkaz dobio njegov ljuti rival Jose Mourinho, preobražujući se tako iz vječitog gubitnika u čovjeka kojeg će nogometni zaljubljenici zauvijek pamtiti kao velikog, najvećeg mogućeg pobjednika.

Eh, kako je život lud i zanimljiv. Trener-gubitnik uhodat će sa svojim trupama na londonski stadion, upravo na mjesto gdje je ponio tu neslavnu etiketu, preuzimajući braniteljski trofej od Josea Mourinha, od čovjeka koji ga je čitavo desetljeće po čitavoj Europi ostavljao u suzama.

Na stadionu će biti i Lineker, i Smith, i Hamann, i Owen i Thompson odajući počast epskom vojskovođi Ranieriju, i svi će se oni pokriti kapuljačom po ušima da ih nitko ne prepozna kao stare prdonje, čije su prognoze na početku sezone bile katastrofalnije od svih prognoza najgoreg prognozera u povijesti nogometa Edsona Arantesa do Nascimenta Pelea, a kladionice će plakati isplaćujući ogromne sume onim ludonjama koji su se kladili na Leicester i proklinjati dan kada im je napamet palo zajebavati starog trenera pred penziju.

Nakon što preuzme klempavu kantu, navijači Chelseaja će pozdraviti svojeg bivšeg trenera, velikog pobjednika, čovjeka koji je s malim Leicesterom osvojio veliku englesku ligu ispisujući u omjeru 1 naprema 5000 najveće čudo u povijesti nogometa, pri tom pobjeđujući i ono staro rimsko prokletstvo o nogometnim luzerima iz Vječnog grada.

Iz svečane lože Stamford Bridgea pljeskom će ga pozdraviti živi Elvis i Hitler, predsjednica Amerike Kim Kardashian i igrač engleske kriket reprezentacije Barack Obama, živo i zdravo čudovište iz Loch Nessa, a svi će oni biti toplo obučeni, jer je vrijeme sredinom svibnja prohladno, za razliku od najtoplijeg dana u godini na Otoku, Božića, kada nogometni fanatici diljem svijeta slave rođenje čovjeka sposobnog za čuda Isusa Krista, Claudija Ranierija – na isto vam to dođe - jer koja je razlika između pretvaranja vode u vino i pretvaranja Riyada Mahreza iz tri pizze i dva piva u najboljeg  igrača Premier lige?

Maro Marušić