Tužna je to priča da tužnija ne može biti: 87. je minuta osmine finala Lige prvaka u Rimu, favorizirani Real golovima Ronalda i Jesea vodi domaćina Romu, a na aut liniji modernog rimskog Koloseuma u igru se sprema ući legendarni kapetan Giallorossa Francesco Totti.

Trener Luciano Spaletti dao mu je svega šest minuta, kao da je riječ o nekom nadarenom klincu - a ne Princu Rima, čovjeku koji je čitave 24 godine proveo u istom klubu - kojeg postavlja u igru kako bi osjetio iskustvo nastupa protiv najvećeg kluba u povijesti nogometa.

Totti, u tih majušnih šest minuta, nije ni ozbiljno pipnuo loptu, a kada je sudac odsvirao kraj, suhog dresa i spuštene glave uputio se u svlačionicu. Nitko od televizijskih komentatora u tom trenutku nije spomenuo tužnu činjenicu – tih bezveznih šest minuta, takozvani garbage time, Francescu Tottiju će biti posljednji nastup uopće u Ligi prvaka na Olimpicu.

Naime, teško je povjerovati da će Roma u uzvratu iznenaditi Real, što znači da ove godine više neće imati domaćih utakmica u Ligi prvaka. Još se ne zna hoće li Totti nastaviti karijeru – supruga mu nije baš najoduševljenija tom idejom, jer je i treće dijete na putu – a u Seriji A treće mjesto koje vodi u kvalifikacije Lige prvaka i nije baš na putu. Roma zaostaje dva boda za Fiorentinom, a čak i ako ostane treća, pitanje je hoće li proći u grupnu fazu Lige prvaka, jer će igrati s nekim jakim protivnikom plus je još veće pitanje hoće li Il Capitano nastaviti karijeru.

Kada sve to zbrojimo i oduzmemo, gotovo sigurno možemo kazati da je Totti jučer odigrao posljednju utakmicu za Romu u Ligi prvaka na Olimpicu, 15 godina nakon prvog nastupa.

A taj prvi nastup bio je 11. rujna 2001., samo par sati poslije terorističkog napada pokojnog Osame bin Ladena na Ameriku. Protivnik je bio isti kao i jučer – legendarni Real Madrid, koji tog dana, kojeg će čovječanstvo vječno pamtiti, u Rim nije dolazio kao favorit, jer su za Vučicu igrali ponajbolji svjetski igrači – osim Kapetana tu su bili Gabriel Batistuta, Vincenzo Montella, Marco Delvecchio, Cafu, Walter Samuel i ostali.

Stari isluženi gladijator tako je zatvorio krug – počeo je s Realom, završio je s Realom, a i kroz svih tih 15 godina neraskidivo je povezan s Kraljevskim klubom. Općepoznata je stvar da je predsjednik Galacticosa Florentino Perez želio dovesti Tottija, čak mu je ponudio bianco ček i rekao mu da ispiše sumu koju želi. Francesco je, sjetit ćete se, odbio veliki Real, i ostao u maloj Romi.

Kada vrlo brzo okači kopačke o klin i kada se s odmakom bude govorilo o njegovoj karijeri, svi će povjesničari nogometa spominjati kako bi Totti osvojio Zlatnu loptu da je prešao u Real, kako bi imao puno više klupskih trofeja od samo jednog jedinog scudetta, ali ljubav prema Romi bila je jača i od epiteta Najboljeg igrača svijeta, i od novaca, ali i od trofeja.

Sve je to točno, ali tih jučerašnjih bezveznih šest minuta, čovjeku izmami suze na oči. Taj po ničemu vrijedan nastup – osim što je posljednji na Olimpicu – sporog i umornog Tottija točno oslikava sam bit života – sve je tako prokleto prolazno i sve ima svoj kraj. A taj kraj često je sušta suprotnost od ljepote koja je prethodila.

Slika sporog i umornog Tottija iz garbage timea uči nas kako ćemo i mi jednog dana biti spori i umorni u našim životima, igrat ćemo i sami garbage time prvenstva zvanog Život, najvjerojatnije u nekoj bolesti, daleko od finala Lige prvaka i drugih vrijednih trofeja, čekajući da nastupi neminovno – kraj nas samih.

Stari i nemoćni gladijator Rome u tih posljednjih šest minuta provedenih u Koloseumu slika je i prilika nas samih iz budućnosti – stari i nemoćni gledat ćemo kako nastupa naš kraj, bespomoćni promijeniti nesavršeni svijet koji napuštamo, nesposobni preokrenuti golove Ronalda i Jesea...

Na isti način kako je isluženi, neupotrebljivi Totti završio Ligu prvaka – krugom od Reala do Reala – i mi ćemo završiti naš životni krug – od utrobe majke do utrobe groba. Naša djeca, baš poput Rominih navijača, gledat će nas stare i bespomoćne i sjećat se vremena dok smo mogli veselo i živo trčati životom zajedno s Batistutom i Montellom, smiješeći se kako smo ono davno izbacili Reala na njegovom Santiago Bernabeuu.

Bit će tužni, jer će gledajući naš kraj, vidjeti jednog dana i svoj – jer sve je prolazno i sve ima svoj svršetak – baš kao što smo i mi sad tužni kada gledamo umornog, ostarjelog, ozljedama nagriženog Tottija na aut liniji Olimpica, kako ulazi u samrtnu postelju svog nogometnog života.

Čini se da je to tužna priča da tužnija ne može biti, ali to ipak nije istina – kraj uopće nije tako loš kako na prvu izgleda. Rekoh već da je Totti prvi nastup u Ligi prvaka imao na dan kada je Osama bin Laden dostigao svoj životni vrhunac. Sreća s tim krajem je da sustiže i dobre i loše. Da nema kraja, diktatori bi vječno uništavali vlastite narode.

Ali ne samo to – prolaznost i svršetak nas uče da je ljubav u sadašnjem trenutku najvažnija u životu – nije to novac, jer ga ne možemo odnijeti sa sobom u grob, nije to Zlatna lopta, jer će doći neki novi, bolji od nas – od najbržeg revolveraša na Divljem zapadu ima brži - nisu to ni trofeji, ni drugi životni „uspjesi“, jer i oni imaju svoj kraj.

Smisao života je biti sada i tu, neopterećen budućnošću i materijalnim stvarima. A stari i umorni Francesco Totti upravo je oličenje toga – bio je u Romi sada i tu, pun ljubavi prema njoj, neopterećen novcima i trofejima Kraljevskog kluba i propuštenim Zlatnim loptama.

Zato, kada ga gledamo neupotrebljivog u njegovim posljednjima minutama nogometnog života, dobro znamo da će doći i naš životni kraj, ali dok ne dođe, budimo puni ljubavi prema bližnjem, ovdje i sada, neopterećeni budućnošću, materijom i takozvanim životnim „uspjesima“ u obliku Zlatne lopte.

Upravo nam tu ostavštinu predaje legendarni kapetan Rome dok neoznojenog dresa, - star, umoran i bespomoćan - zauvijek silazi sa svjetala pozornice Lige prvaka.

Maro Marušić