Do sredine druge četvrtine utakmica je rezultatski bila neizvjesna, no pred kraj prvog poluvremena gosti su stigli na pet koševa razlike, a na poluvrijeme otišli s najvećom prednosti od 26:41. Nastavak je donio nešto angažiraniji pristup Dubrovčana koji su se pokušali do posljednje sekunde izboriti za pobjedu, međutim Splićani su održavali razliku iz prvog dijela što je bilo ključno za pobjednika ovog dvoboja. Dubrovnik je sa zvukom sirene sezonu završio s 12 poraza i tek pet pobjeda.

I dok mnoge ne zanima što se događa s dubrovačkom košarkom, Mario Hezonja odrađuje drugu sezonu u najjačoj ligi svijeta, a Ante Tomić u Barceloni osvoji pokoju nagradu za najkorisnijeg igrača kola. I Hezonja i Tomić igrači su ponikli u Dubrovniku, a trenutno glase kao jedni od najboljih hrvatskih košarkaša. Prošlu sezonu KK „Dubrovnik“ zaključio je trećim mjestom na ljestvici uz vrlo dobar učinak igrača i trenera. Klub se od tad promijenio na sve moguće načine. Nakon odlaska trenera Denisa Bajramovića, štafetu je preuzeo tadašnji trener juniora Željko Vreća. Perspektivni igrači Petar Dubelj i Ivan Vodopija pronašli su svoje mjesto u drugim klubovima, kako im i priliči, a od „originalne postave“ ostali su tek Husnija Habul i Božo Katić. Iz tog razloga minutaža se daje mlađim igračima koji još nemaju dovoljno iskustva, a ni prostora za napredak iz očitih problema u klubu.

Laici, i oni koji sport poprate tu i tamo zbog reprezentacije, ne znaju koliko je velika razlika među košarkašima A1 i A2 lige. Igrač „Dubrovnika“ ili „Sonika“ živi od danas do sutra, ne znajući kad će dobiti plaću od kluba, koju mnogi čekaju s enormnim zaostacima. Upravo je to jedan od odgovora na pitanje zašto košarka u Dubrovniku ne ide uzlaznom putanjom. Ukoliko igrači KK „Zadar“ objave štrajk zbog neisplate, navijači i cijeli grad će stati uz njih jer je taj klub jedan od simbola grada. U Dubrovniku ih nitko neće shvaćati ozbiljno, jer zašto i bi? Gospino polje nikad se nije treslo od navijanja na utakmicama. Iz toga proizlazi i logično pitanje – kako su onda Mario Hezonja i Ante Tomić završili tu gdje jesu? I vjerojatno neće stati samo na tome. Ta dva, za dubrovačke pojmove, prvoklasna igrača su sad mogli imati sugrađane na svom parketu u svjetskim ligama. Samo da se pravilno postupalo sa svim talentima koji su stupili na scenu nakon njih. I Dubrovnik je mogao imati košarkaše kao simbol grada, a ovako će svaki od njih čekati sezonu da mogu raditi po plažama i hotelima kako bi osigurali džeparac.

Zašto Željko Vreća zove time-out minutu prije kraja susreta, a vodi 20 razlike? Još jedno neriješeno pitanje i bavljenje svim, samo ne onim što je uistino važno. I još čudnija je činjenica da na tom istom time out-u para glasnice vičući na svoju momčad koja je riješila utakmicu već na prvom poluvremenu. Rješenje problema leži u manjku pravih trenera i pedagoga koji znaju ući u glave svojih igrača. To što netko sjedi na klupi, vodi trening i predstavlja momčad, ne čini ga trenerom. Trenerom ga čine način komunikacije, osobine pravog vođe i snošenje posljedica onda kada je to potrebno. Nestručnost sportskih djelatnika Dubrovnik je dovela u ovu poziciju. Svi ti mladi igrači ove sezone su se mogli dovesti u pravu formu i kroz pravilnu obuku, doći do statusa vođe momčadi. To je u prethodnoj sezoni napravio trener Bajramović koji je, uz pokoju psovku na parketu, bio na dovoljno stručnoj razini da stvori skladnu momčad.

Mnogo krvi i znoja je potrebno proliti za vraćanje dubrovačke košarke tamo gdje pripada, ali zasigurno će vrijediti. Na pretek ima djece i već formiranih igrača kojima je dovoljna samo lopta i malo razumijevanja. I oni neće razočarati.

Bruna Papić