PRIVATIZACIJA DUBROVKINJE Evo tko je sve kupio prostore na Stradunu i po kojim cijenama
Danas u priči oko privatizacije Dubrovkinje Trade pišemo o njenim poslovnim prostorima unutar zidina. Za razliku od Dubrovkinje Nuove, Dubrovkinja Trade je u staroj jezgri imala poveći broj svojih poslovnica. U ovom tekstu, osvrnut ćemo se na one koji su imali riješene imovinsko pravne odnose prije same prodaje.
Prodavaonicu na Stradunu koja se križa s ulicom Miha Pracata sveukupne veličine 100 kvadrata (pola je prodajni prostor, pola je skladište) kupili su Zagrepčani Anton Kušnin i Kol Kužnini 2001. godine za 800 tisuća njemačkih maraka, odnosno 8 tisuća maraka po metru četvornom.
Cijena koju je postigao direktor Tomislav Tomaš te Nadzorni odbor i više je nego dobra. Tvrtka Trgovina Anima vlasnika Anđelka Ćorka, također je skupo platila poslovnicu na Stradunu – za 28 kvadrata isprsila je 310 tisuća maraka.
Jelka Kerner je svoju nekretninu na Stradunu (križanje s Đorđićevom ulicom) slične veličine platila još i više – 450 tisuća maraka.
Na Stradunu (križanje s Dropčevom ulicom) je vlasnikom nekretnine Dubrovkinje Trade postala i Privredna banka Zagreb. Ne samo da su kupili nekretninu na Stradunu od Tomaša, već i zgradu Rudine. Sve skupa su iskeširali 2 milijuna i 800 tisuća maraka.
Na križanju Straduna i Antuninske ulice prodavala se poslovnica koju je kupio Anton Glasnović iz Zagreba. Za 25 kvadrata dao je 450 tisuća maraka.
Najbolje od svih kupaca je prošao poduzetnik Avdo Ćimić koji je kupio poslovnicu kraj katedrale na adresi Pred Dvorom. On je za 67 kvadrata poslovnog prostora dao 350 tisuća maraka, koliko su neki kupci plaćali za upola manje prostore.
Sve su se transakcije odvijale u isto vrijeme – na prijelazu stoljeća – pa su i cijene trebale biti približno iste. No ni Ćimić nije prošao badava – za kvadrat prostora platio je više od 5 tisuća maraka.
No uspoređujući ga s primjerice Rafaelom Škreljijem iz Cavtata koji je 2001. godine (Ćimić je kupio poslovnicu 1999.) kupio 20 kvadrata poslovnice na uglu Straduna i ulice Nikole Božidarevića, te pritom platio 380 tisuća maraka, prošao je i više nego dobro.
No kada podvučemo crtu na sve ove nekretnine unutar zidina koje je Dubrovkinja Trade prodala, dolazimo do zaključka da je njen direktor Tomislav Tomaš ove poslovnice prodao po realnim cijenama. Štoviše za pojedine je dobio više od ondašnje tržišne cijene. Vjerojatno su i kupci bili svjesni da će cijena poslovnicama na Stradunu rasti, pa se nisu bunili.
Koliko god da smo isčitavali ove transakcije, gledali zemljišne knjige i upisane sporove, nismo našli ništa što bi upućivalo na bilo kakav oblik nekakvih nezakonitosti. Tomaš i ekipa su u ovim gore navedenim slučajevima postupili besprijekorno.
Međutim, ove gore prodane poslovnice nisu bile jedine nekretnine koje je Dubrovkinja Trade imala u staroj jezgri Dubrovnika. Štoviše, nisu bile jedine ni koje je imala na najpoznatijoj dubrovačkoj ulici. Dvije poslovnice Dubrovkinje Trade na Stradunu danas su u vlasništvu njenog direktora – Tomislava Tomaša. Kako je došao do njih, pisat ćemo u sljedećem nastavku.
Također, dio poslovnica Dubrovkinje Trade unutar zidina, poput poslovnice ispod Dominikanskog samostana, te u Širokoj ulici i ulici Cvijete Zuzorić bio je opterećen imovinsko-pravnim zavrzlamama, ponajviše zbog nacionalizacije. Dobar dio tih poslovnica danas je u vlasništvu tvrtke In Trend Mirka Obrvana, točnije njegove supruge Marije, iako se bivši vlasnici, još uvijek nisu predali u borbi za svoju djedovinu.
Također, i o tome ćemo pisat u sljedećim nastavcima. Za razliku od ovih gore navedenih nekretnina, tu nije sve bilo tako čisto.
