Nesreća se dogodila kad je Jadrolinijin trajekt 'Ilirija' uplovljavao u luku, a dolazio je iz Rijeke. Iz tada okupiranog Cavtata Atlasovom 'Aurorom' je putovalo 96 putnika i članova posade za Dubrovnik. Došlo je do sudara trajekta i broda, nakon čega je 'Aurora' vrlo brzo potonula, a unesrećenima su pomogli putnici i posada broda 'Ilirija', pripadnici Hrvatske ratne mornarice, bolničko osoblje, ali i građani koji su se našli u tom trenutku u Gružu.

Svake godine, 6. svibnja, točno u 16.43 sati (op.a vrijeme potapanja broda) Luce Popović, osoba koja je posljednja napustila brod, u more baca cvijeće u čast svim stradalima u pomorskoj nesreći.

Pošla sam u Katedralu, suze su same išle

'Loše se osjećam, posebno otkad se dogodila pomorska nesreća kod Šipana, s onim gumenjakom. Imala sam osjećaj kao da sam i sama tamo prisustvovala, vjerovali ili ne. Kad je bio proglašen Dan žalosti, pošla sam na misu u Katedralu i same su mi suze išle. Sjećanja su mi se vraćala. To se dogodilo prije 25 godina! Moralo je izaći iz svijesti, iz podsvijesti, ali nije. Još uvijek sam nemirna, još uvijek postoje stvari koje potenciraju tužna sjećanja,' emotivno prepričava gospođa Luce za Dubrovački dnevnik koja se na brodu našla kao predstavnica Crvenog križa.

Ni nakon toliko godina, sjećanja nisu izblijedila. Prisjećajući se dana koji je potresao Dubrovnik, kaže kako je najviše bole djeca koja su izgubila svoje živote prilikom potapanja broda. Riječ je o dvije sestre, Nikolini (5) i Andrei (3) Banović te Romanu Kralju (8).

'Teško je, posebno zbog te djece za koju sam se ja borila da se ukrcaju na brod. Znate što to znači? Rekla sam kako moram voditi djecu sa sobom. Vidjela sam kako majka očenava prema meni i drži bursu i dvije djevojčice. Njihov vojni policajac govori kako ne može. Rekla sam kako sam tu zbog djece, starijih, bolesnih, zgrabila sam jednu djevojčicu i bursu, a majka je držala drugu u naručju. Prije toga je vojnik zvao u komandu valjda zbog toga. To je bilo prvi put kako sam išla u Cavtat , a da je svojom rukom napisao na skali njihova imena i rekao – nek' idu. Inače su se imena putnika pisala na makinji. Smjestila sam ih u salon, a njihova mater mi je rekla – nikad vam ovo neću zaboraviti, znate li vi što ste za mene učinili? Da bismo došli ovdje, da bi njih dvije stradale. Noćima sam se budila i pitala – gdje su djeca,' emotivno i uz pokoju suzu se prisjeća Luce Popović.

25. travnja Dubrovnik je potresla stravična pomorska nesreća kod Šipana u kojoj su se sudarili gumenjak i brod 'Danče' Lučke kapetanije, a u kojoj je od devetoro putnika četvero izgubilo svoje živote, dvoje je ozlijeđeno, dok se za troje još uvijek traga.Tragedija koja se dogodila prije gotovo dva tjedna dodatno je vratila sjećanja na kobni 6. svibnja 1992. godine.

Asociralo me na jednu ćelavu glavu koja je nestajala

'U momentu sam se osjetila kao da me nešto lupilo sa strane. Valjda me to asociralo na jednu ćelavu glavu koja je nestajala u moru kad sam ja skočila s broda u more. Jedna ćelava glava je nestajala i, kao da me privlači, ja išla sam pod vodu. I onda me netko od ovih momaka iz Hrvatske ratne mornarice izvukao iz mora kao hobotnicu,' kazala je gospođa Luce koja je u tom trenutku bila u velikom šoku. Kako kaže, ukočila se i nije mogla plivati te se svo vrijeme pitala zašto se to dogodilo.


Ni danas nisu sasvim jasne okolnosti pod kojima je došlo do nesreće, jednako kao što nisu utvrđeni ni krivci.

'U mojim očima su vrijedila neka pravila kako u pomorskoj nesreći krivnju snose, po pomorskom pravu, obje strane. Tako sam to shvaćala. Znam da smo mi bili daleko prema Solitudu, a 'Ilirija' kraj Dakse. Kobni trenutak se valjda dogodilo kad je 'Ilirija' ulazila u porat i okretala se da bi se vezala. Bila sam svjedok mom kapetanu, a ne znam ni što sam tad govorila,' kazala je Popović.


Tog je dana 'Aurorom' putovao Rado Radić, jedan od 17 djelatnika Hidroelektrane Plat koji su i tog dana, po nalogu 'generalštaba' odlazili na okupirani neprijateljski teritorij i nadzirali rad. Jedan radnik je izgubio život u potonuću broda 'Aurora'. Radić je za Dubrovački dnevnik iznio svoja bolna sjećanja u svom emotivnom monologu. I on je danas stigao na mjesto na kojem se prije 25 godina dogodila jedna od najvećih pomorskih nesreća u novijoj hrvatskoj povijesti te se prisjetio kobnog poslijepodneva.

Dvije curice sam vidio ispred sebe, a nisam mogao pomoći


'Kad nam je 'Ilirija' došla blizu, nastala je strka na brodu. Žene su vrištale kako će nas udariti, tješili smo ih.Taj dan nisu smanjivali brzinu. Njih tri oficira su stajala, jedan od njih je imao izraz lica kao - ne bojte se, neće biti ništa. No, bilo je kasno, 'Aurora' je za 'Iliriju' vjerojatno postala orahova ljuska. Dao krmom svom snagom, ali to je ogroman brod, ne može u mjestu stati. Njegovi motori su nas, praktički mali drveni brod, vukli ispod i mi smo postali kao orahova ljuska. Ali sve se uglavnom svodi na to troje djece. Dvije curice sam vidio ispred sebe, a nisam mogao pomoći. Noga mi je bila prikliještena na prozoru, a kasnije kad sam se oslobodio bilo je kasno. Zaronio sam bio, ali bilo je kasno,' prisjetio je Radić iznoseći svoje bolno iskustvo.

I dok jedni tvrde kako je riječ o spletu nesretnih okolnosti, postoje i oni koji tvrde kako je riječ o namjernom potapanju broda. Tome u prilog idu činjenice kako je dio elektrane miniran prije dolaska radnika, a tog se dana, navodno, promijenio i kormilar.

Uz Lucu Popović, vijence su u more bacili i gradski pročelnik te predsjednik dubrovačkog HDZ-a Mato Franković. 

Lucija Mandun
Mato Letunić
Luce Letunić
Senka Kralj
Romano Kralj (8)
Andrea Banović (3)
Nikolina Banović (5)
Jele Bogišić
Šima Grbešić
Nikola Bulum

Počivali u miru!