Sveti fratar kapucin Mandić jedan je od najzanimljivijih likova na popisu katoličkih svetaca; za života omalovažavan, progonjen jer krajem Prvog svjetskog rata nije želio prihvatiti talijansko državljanstvo, fizički zakinut – visok samo 135 centimetara, boležljiv, mucav, nezamjetan – svojim sizifovskim trudom uspio je osvojiti najprije Padovu, u kojoj je djelovao gotovo čitavog života, pa Italiju, a onda i cijeli katolički svijet.

Uzor svima

Četrdesetak godina ispovijedao je, tješio i liječio slomljena srca u zagušljivom sobičku padovanskog samostana kapucina, koji su od franjevačkih redova obdržavali najveću razinu pokorničkog života. Primjerice, u njegovo doba nosili su habit od tako grubog platna da se govorilo kako stoji sam, a ispod još samo jednu hrapavu haljinu. Morali su biti bosonogi, u sandalama, a za najvećih zima samo su bolesni smjeli omotati noge s dvije krpe. U samostanima nije bilo grijanja, prozorčići u sobicama nisu imali stakla nego kožasti papir. U ponoć su se dizali na dvosatnu molitvu nakon koje bi im bilo dozvoljeno ogrijati se oko kamina.

Ležaj je bila slamarica bez lancuna, samo s grubim pokrivačem. Postili su dugo, jedini obrok bio je ručak, večera se svodila na komad kruha i čašu vina. Obdržavala se stroga šutnja, bičevanje i ostale pokore, za sve jednako, i studente i starce.

U tim uvjetima slabašni fra Leopold je bio uzor svima, nikad se nije požalio i subraću je poticao da izdrže tegobni put asiškog siromaška svetoga Frane.

Primajući ljude željne utjehe u svojoj sobici, Božji mališan dobio je svoj nadimak – Ljudima prijatelj. I to tisućama; redovi pred njegovom ispovjedaonicom protezali su se od jutra do večeri, a mnogi su svjedočili kako su na njegovu preporuku i zagovor već za života dobivali posebne milosti, proricao im je događaje, ozdravljali su, preplavljivala ih je neobjašnjiva sreća i optimizam...

Nikakvo čudo što njegovi poglavari, ali ni mjesni biskup i građani, nisu željeli ni čuti za njegove molbe da ga se premjesti na drugu stranu Jadrana, u Dalmaciju, kako je govorio, "tamo gdje je moje srce".

Pored ispovijedanja, koje je postalo njegova karizma, od prvih redovničkih dana sve svoje molitve, patnje i pokore posvetio je zbližavanju kršćanskog istoka i zapada, katolika i pravoslavnih, što je baština koju je ponio iz svoje rodne Boke kotorske, kraja koji je stoljećima bilo rijedak primjer suživota podijeljene kršćanske braće, piše Slobodna Dalmacija.

Odvratni komentari

Danas su njegova nastojanja prepoznata i od pravoslavaca, o čemu je svjedočio zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije na prošlogodišnjem posjetu relikvija Zagrebu, kad ga je papa Frane proglasio zaštitnikom Godine milosrđa, a pred sarkofagom je prošlo dvjestotinjak tisuća vjernika: "On je u ljubavi i smirenosti prema Kristu čeznuo za jedinstvom svih kršćana, što nije ništa drugo nego ispunjenje Kristovih riječi da svi budu jedno. Jednako je volio sve ljude i prema tome univerzalni je čovjek koji pripada svim ljudima."

Ipak, zagrebački posjet relikvija pokušali su uprljati ogavni i primitivni komentari medijskih neznalica o "katoličkim nekrofilskim orgijama", "diranju mrtvaca", "bauljanju s lešom", ne shvaćajući u svojoj neobrazovanosti i netoleranciji kako relikvije svetog Leopolda nisu ni u čemu različite od relikvija svetog Vlaha, svetoga Duje, Ivana Trogirskog i sličnih životnih uzora koje kršćani stoljećima nose u procesijama ulicama svojih mjesta i gradova.

Pa ako i jesu mrzitelji, upravo iz poštovanja prema Božjem čovječuljku i njegovoj misiji na ovome i onome svijetu, trebali bi zašutjeti. Da se ne sramote!, donosi Slobodna Dalmacija.