DIRLJIVA ISPOVIJEST MALOLJETNIH DUBROVAČKIH BRANITELJA Prijatelji su im ginuli pred očima, no bili su snažni tamo gdje bi se i puno stariji slomili

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Goran Mratinović, privatni album, Tvrđava Imperial , obrana Dubrovnik
Kako bi trebao izgledati život jednog prosječnog 16-godišnjaka? Prije svega – sasvim bezbrižno. Druženja, zafrkancija s prijateljima, prve ljubavi, prvi izlasci. Jedan prosječan 16- godišnjak trebao bi proživljavati najljepše i najbezbrižnije razdoblje svog života, no nisu svi imali tu sreću.

Piše: Ivona Butjer

U povodu Dana dubrovačkih branitelja i 26. obljetnice od bitke na Srđu koja je spasila Grad, Dubrovački dnevnik porazgovarao je s maloljetnim braniteljima Grada. Robert Anđušić, Riki Milun, Mihajlo Vuković i Dino Čanić sa samo 15 odnosno 16 godina su školske klupe zamijenili puškama, a toplinu doma borbenim položajima kako bi se borili protiv onih koji su ih iz tog mladenačkog sna prerano probudili; koji su preko noći iz dječaka bili prisiljeni postati muškarci i koji su prije nego što su uopće postali punoljetni, branili svoje obitelji, svoje prijatelje i svoj Dubrovnik.

Najmlađi od njih bio je Robert Anđušić koji se s nepunih 16 godina priključio obrani.

„U mene u naselju je bilo starijih mladića koji su se tada počeli prijavljivati u tadašnju mjesnu zajednicu Gruž. Kad je krenuo napad u listopadu 1991. godine, oni su za nas bili heroji. Mihajlo, Pero i ja smo radili dječje straže kroz Nuncijatu. Hodali bismo kroz naselje dok se oni ne bi vratili. Kad je pao Brgat, oni su došli na Nuncijatu i tu smo bili svi zajedno. Nitko nas nije mogao zaustaviti. U listopadu smo bili uz starije, a već u studenom smo postali ravnopravni s njima. Najnormalnije smo držali položaje, Pero i ja smo kasnije čak prešli na lokaciju Lokvice, kraj Nuncijate, a kasnije smo prešli u Knežicu, Mokošicu, Osojnik,“ prisjeća se Anđušić.

NISMO HTJELI GLEDATI KAKO NAM NETKO PALI I UNIŠTAVA NAŠ GRAD!

Njihova odluka bila je, sasvim očekivano, šok za njihove obitelji, ali kako su kazali za Dubrovački dnevnik, 'išli su srcem i nitko ih nije mogao zaustaviti'.

„Moji doma nisu znali ništa u početku. Otac mi je bio na brodu, a majka je htjela da prekinem s tim kad je saznala. Na kraju je to prihvatila i tad je sve bilo puno lakše. Tada zapravo nisi ni svjestan gdje ideš. Na početku mi je to sve bila igra. Gledao sam prizore iz Vukovara, ali sve se to ne može ni zamisliti dok se rat stvarno i ne doživi. Sa svojim sam društvom krenuo u vojsku, a nisam imao pojma o oružju, ni kako se rastavlja, ni kako se sastavlja, puca i slično. Međutim, kad mu gori pod nogama, čovjek sve nauči u jedan dan. U tom trenutku nismo puno razmišljali, imali smo osjećaj kako moramo biti tu, adrenalin je proradio,“ kaže Milun koji je od prvog dana bio prijavljen u Mjesnu zajednicu Gruž, a kasnije je prešao u Orkanske visove i ispomoć na Belvederu.

privatni album

Slično je bilo i sa Čanićevom familijom. Kako kaže, otac ga je čuo u jutarnjim satima kako izlazi iz kuće te ga je upitao- ideš li i ti, mali?

„Rekao sam mu kako idem i tu nije bilo povratka. Držalo me kao mulca to što su neki ljudi došli rušiti i paliti moj Grad. Stariji momci su pazili na nas da ne izgubimo glavu tek tako, držala nas je euforija, ali to me vodilo - nisam mogao podnijeti kako netko ruši moj Grad,“ izjavio je Čanić koji se prijavio i u djelatni sastav MORH-a gdje je u velikoj konkurenciji prošao selekciju i ostao u Četvrtoj gardijskoj brigadi sve do kraja 90-ih godina.

Ni majka Mihajla Vukovića u početku nije bila upoznata s tome gdje je njen sin koji je sa samo 16 godina odlučio kako želi braniti svoju obitelj, prijatelje i Grad od neprijatelja.

„Očuh mi je bio na Brgatu, a majka tri dana nije znala gdje sam. Kad sam došao doma i kad je vidjela pušku, počela je plakati i pitala je - moraš li i ti? U mjesnoj zajednici me samo jedna osoba koja je zaduživala puške pitala koliko mi je godina. Rekao sam kako imam 18 godina, a on mi je dao papir s kojim ću se vratiti s potrebnim potpisom. Sjeo sam u muški đački dom, pričekao malo, potpisao se na papir i vratio se. Samo je klimao glavom i rekao – ne vjerujem ti,“ prisjeća se Vuković.

Bilo je straha, bilo je šoka, bilo je i neizvjesnosti, no prvotne emocije koje su ih vodile bile su inat i euforija. Kako kažu, nisu htjeli gledati kako netko puca po njihovim domovima i domovima njihovih najdražih. Vremena za razmišljanje nije bilo puno. Bili su hrabri, išli su srcem, a posebno spominju i svoje starije suborce koji su ipak pazili da ne izgube glavu tek tako. No kako je kazao Vuković, bili su ekipa koju je ponijelo i koja je išla srcem, posebno ekipa s Nuncijate poznata kao 'žute loptice'.

„Krenuo sam u vojsku krajem listopada. U to vrijeme sam išao u školu. Tako bih ujutro pošao u školu, a popodne bih bio na položaju. Bio sam na tzv. Cambridgeu i kad bi svirala uzbuna, ja bih pobjegao kroz prozor. To je otprilike tako nekako izgledalo dok nisam prešao na drugu stranu, a onda smo došli na položaj u Vukovićima koji je bio jedan od najgadnijih položaja gdje je dosta naših ljudi poginulo. Sa 17 godina sam već bio zapovjednik odjeljenja. Gledajući iz današnje perspektive shvaćam kako je to pomalo smiješno jer sam ja, sa 17 godina, zapovijedao ljudima od 30,40, 50, pa i 60 godina. No u takvom okolnostima dosta se brzo odrasta, a mi smo u danu odrastali po godinu, dvije, pet godina. Moje razmišljanje tada nije bilo razmišljanje specifično za jednog srednjoškolca,“ kazao je Anđušić govoreći o svojom ratnom putu.

POGINUO JE NA ŠEST METARA OD MENE

Ipak, bez obzira na ponos, ratne okolnosti su uvijek stresne, tužne i tragične. Kad izdvajaju događaje kojih se najteže prisjećaju i koji ih i danas, 26 godina nakon početka Domovinskog rata i dalje jednako bole, tada spominju svoje prijatelje i suborce koji su dali svoje živote za slobodu domovine. Kako kaže Čanić, takvih ružnih slika ima podosta.

privatni album

„To je za mene jedan tragičan događaj iz zaleđa Dubrovnika. Tad sam već bio zapovjednik odjeljenja kad sam u Grad doveo prijatelja i suborca Pera Lučića koji mi je gotovo poginuo na rukama. To se dogodilo na jednom položaju gdje je on nastradao nesretnim slučajem, u pitanju je bila prostrjelna rana kroz stomak. Puno puta smo iz brda izvlačili ranjene i mrtve,“ prisjeća se Anđušić.

Vuković se također prisjetio tragičnih događaja tijekom kojih su poginuli njihovi suborci.

„Stravično je bilo kad je poginuo Miki Volarević. Taman smo bili došli na položaje, padala je kiša kao iz kabla. Uvalili smo se u neki škrip, nas četvorica i pokrili smo se šatorskim krilom. Bili smo protuoklopni vod s jednom zoljom, vjerovali ili ne. Na 150 metara od nas smo čuli pucnjavu. Vrijeme je bio grozno, ti trenutci općenito su bili grozni. Preko Motorole smo čuli kako je jedna osoba poginula i otrčali smo upomoć. Također, sjećam se još jednog suborca koji je poginuo u Vukovićima. Poginuo je, vjerovali ili ne, nepunih šest metara od mene. Dali su mi da nosim tromblone, naš vod je išao putem i bila je neka međa iza koje smo se sakrili. Nitko nije pucao na nas doduše, ali njihov vod je došao kroz šumu. Izletio je prvi i rekao nam – nećete vi prije mene. Smijali smo se svi tome. No, onda je vidio čovjeka ispred sebe, pitao ga je kako si ti došao ovdje. Kad se čovjek okrenuo, vidio je kako ima petokraku. Uspio je pucati, ali ga je snajper iz kuće pogodio. Bilo je užasno,“ kazao je Vuković o potresnim ratnim događanjima.

Ratna događanja sa sobom donose ogromnu neizvjesnost. U goloj borbi za vlastiti život i život svojih suboraca, a u konačnici i svojih obitelji, prijatelja i najmilijih, važno je ostati psihički jak i tijekom najgorih događanja. Kako kažu branitelji, takvi su ih događaji najsnažnije obilježili, ali i najviše očvrsnuli.

„Definitivno je najgore kad netko tko je s tobom pogine, kraj tebe. No, studeni 1991. godine je bio katastrofalan. Nisi znao što te čeka, sve je padalo. Studeni je po meni bio puno gori što se tiče samih napada nego 6. prosinca. To jest bio najgori napad na sam Grad i to nije sporno, ali to je trajalo jedan dan, a studeni je trajao konstantno. Pucanje s mora, s kopna, iz zraka. Išli smo na Srđ kad je bio prazan tri dana i ti dani su mi bili najgori, ne toliko bojno koliko psihički. Bilo nas je 13, svaka dva sata smo se mijenjali na straži, i tako tri dana. U Gradu je bilo rasulo, vrijeme je bilo katastrofalno, smjena nam je došla tek treći dan, zavijao je repetitor, nismo znali pucaju li po nama ili ne. No, ta najgora iskustva najviše su nas očvrsnula,“ za mene je to bilo najgore iskustvo, ali me je i očvrsnulo,“ prisjetio se Milun.

ZEZALI SMO SE S MOTOROLAMA I SMIŠLJALI ANEGDOTE DA UBLAŽIMO STRES

Ipak, i ti teški, ratni događaji imaju nešto pozitivno. Obično iznjedre najsnažnija i najdugotrajnija prijateljstva među suborcima.

„Ostao sam dobar sa svim tadašnjim prijateljima s položaja. Nađemo se i danas, no trudimo se više pričati o smiješnim stvarima i anegdotama nego o ružnim sjećanjima,“ kaže Milun.

Takva prijateljstva s vremenom nisu izgubila na snazi.

„U tom trenutku, čovjek koji je bio s tobom ti je itekako vrijedan; on je čuvao moj život, a ja njegov. Većeg zajedništva i većeg prijateljstva nikad nisam osjetio. I danas, kad sretnem te ljude na putu koje ne vidim godinu ili više, izgrlim ih od sreće. Okolnosti nisu bile pozitivne, ali jesu ljudi. Znali su se našaliti,“ tvrdi Vuković.

Anđušić je kazao kako im je humor olakšavao da se svakodnevno nose sa stresom i teškim trenutcima koje su proživljavali, a tom se prilikom prisjetio i određenih anegdota.

„Osvajali smo jedno od najjačih uporišta neprijatelja, brdo Vlašticu. Ujutro smo se pripremali, a zapovjednik voda je izabrao nas šest, sedam da idemo direktno na brdo. Ja sam im rekao da ne jedu. Pitali su me zašto, a ja sam odgovorio - bit ćete teški, tko će vas nositi odozgo? U jednu ruku smo zbijali šale kako bismo izbjegli stres, kako bi nam bilo lakše. Zezali bismo jedan drugog preko motorola. To nam je bilo potrebno jer smo tako ublažavali cijelu situaciju,“ izjavio je Anđušić.

TUKAO ME SNAJPER, ALI DONIO SAM MARENDU!

S obzirom na to kako je 26. obljetnica od bitke na Srđu povod razgovoru, maloljetni branitelji su se prisjetili kako je sam napad izgledao u njihovim očima. Kako kaže Čanić, i u tom trenutku ih je držala euforija.

„Palo je puno granata, no nismo razmišljali. U glavi vam je bilo samo kako ne smiju doći, kako ne smiju ući u Grad“ kazao je.

Sjećanja su svježa i kod Vukovića koji i danas pamti jedan od najznačajnijih dana na krajem jugu Hrvatske tijekom Domovinskog rata.

„Bila mi je smjena straže s 5. na 6. prosinca, od 2:00 do 4:00 sati. Taman sam legao, spavao sam nekih uru, dvije. Čuo sam granate i kako je riječ o jačem napadu. Našli smo se svi na položaju, dogovorili smo se sve. U jednom trenutku su nas zvali iz zapovjedništva preko motorole zvali da dođemo po marendu po koju sam ja pošao. Tukao me je snajper, ali srećom, nije me pogodio. Najbliže mi je bio kad sam zamaknuo za jednu kuću na Nuncijati. Pogodio je u kantun kuće, a ja sam tu ostao sigurno uru i pol vremena i nije mi bilo svejedno. Suborci su uzvratili, a ja sam onda nastavio dalje i živ donio marendu,“ kazao je Vuković.

ZA OVO SE NISMO BORILI!

Kada gledaju u prošlost, vide brojne tragične ratne trenutke, ali i neke pozitivnije trenutke koje su proživjeli sa svojim suborcima i iz kojih su se rodila lijepa prijateljstva. No, sadašnjost koju Hrvatska živi im se ne sviđa i svi se slažu – ovako ne izgleda Hrvatska za koju smo se borili.

„Bio sam jedan od najmlađih ljudi koji su primili spomenicu Domovinskog rata, osobno od dr. Franja Tuđmana. U to vrijeme sam išao u školu, moji prijatelji su se hvalili time. Mislio sam kako je to nešto posebno, no kasnije su ih počeli dijeliti na kamione, bez ikakve osnove. Smiješno mi je kad političarima davaju činove i ordenje. Isto tako, što mi danas imamo od Slavonije, Zagorja, Like, od otoka? Mislio sam kako će ljudi u Hrvatskoj živjeti puno bolje, a tu je svakako kumovala i politika. Po meni su oni plaćenici, ne znam čiji, ali očito im je cilj da sve ovo rasture; od omalovažavanja Domovinskog rata do presuda kojima ovih dana svjedočimo. A vojnici su najmanje krivi, oni samo izvršavaju naređenja. Političari su kreatori svega toga i oni bi trebali odgovarati!“, poručuje Anđušić.

Tvrđava Imperial , obrana Dubrovnik

Milun smatra kako su se Hrvati u takvu poziciju sami doveli, između ostalog, i zbog nesloge koja vlada.

„Nisam mislio kako će sve biti idealno i znao sam kako će biti određenih problema, ali nisam baš mislio da će biti ovoliki. Mislio sam kako ćemo biti složni. Sami sebi smo najgori neprijatelji i to smo dokazali poslije rata. Nije nama kriva za sve ovo kasnije ni Srbija, ni netko drugi. Mi smo sami sebe kasnije doveli u situaciju da nam mladi iseljavaju iz Hrvatske, da nas ubija birokracija, da nas žaloste presude u Haagu. Mislio sam kako će nam sve biti lakše i kako će cijela Hrvatska puno bolje živjeti. Dubrovnik i Dalmacija su jedna Hrvatska, ali Slavonija i Lika su nešto sasvim drugo,“ rekao je.

Vuković kaže kako u cijeloj situaciji najviše žali za onima koji su poginuli i stradali u ratu.

„Ponavljam gotovo svaki dan - jedino od svega ovoga danas mi je žao momaka koji su poginuli i onih koji su invalidi. Iskreno, za ovo se nismo borili. Borili smo se za pravednu, poštenu državu, a ne za ovo što se događa danas,“ izjavio je Vuković koji je tijekom Domovinskog rata ranjen, u dobi od samo 17 godina. Kako kaže, imao je problema s kralježnicom, ali nije htio ići mlad u mirovinu, mada je imao priliku. Kasnije mu se stanje pogoršalo, nakon prometne nesreće te je dugo ležao, a na medicinskoj komisiji mu je rečeno kako njegova ozljeda nije posljedica rata!

Čanić je poručio kako je vrijeme da se Hrvatska okrene ka budućnosti.

„Prošlost treba ostaviti u prošlosti i krenuti naprijed, razmišljajući o budućnosti i našoj djeci jer to je ono što smo stvarali. No, čini mi se kako je upropaštena još jedna generacija. Imam kćer kojoj je 20 godina i nikad joj ne ispirem mozak s tim stvarima. Htio bih da ljudi budu sretni, da ne mrze jedni druge i da konačne krenemo naprijed umjesto da se stalno vraćamo u '45. i '91. godinu,“ kazao je Čanić.

Bez obzira na sve navedeno, svoj put ne bi mijenjali i ne kaju se što su u najtežim trenucima pokazali svoju hrabrost jer su, kao takvi, bili itekako važna karika u obrani Dubrovnika. Iako sadašnjost ne izgleda sjajno, bez dubrovačkih branitelja, ona ne bi uopće postojala.

Najmlađi dubrovački branitelj je Robert Anđušić koji je imao samo 15 godina kad je krenuo u rat. Uz njega, za krajnji jug Hrvatske su se borili i maloljetni branitelji Mihajlo Vuković, Dino Čanić, Ričard Milun –Riki, Damir Knego, Edin Macanović, Pero Kristić, Vlaho Veramenta, Blaženko Obuljen-Buba, Željko Kukavičić. Vlaho Veramenta je zarobljen i odveden u koncentracijski logor Morinj. Najmlađi poginuli branitelj na dubrovačkom području je Josip Zvono koji je život izgubio na prvoj crti obrane, 26 dana prije šesnaestog rođendana. 

Popularni Članci