"Dakle, ima jedna hajmo reći zanimljiva priča u svom tom ratnom ludilu koje se događalo od 4-7. 8 1995 godine. Nije ratna priča (uglavnom ih ne pišem osim ako ne predstavljaju svu apsurdnost rata kao pojave). Znam da smo dobri naš Ivica Grbić, potom moj brat Vedran Kovačević i ja u Kninu naišli na dvije stare žene, čije nacije ni vjeroispovijesti nismo ni znali, a iskreno rečeno nije nas ni zanimalo. Bile su jako ustrašene, no mi smo ih obišli nekoliko puta pri tome im donoseći vodu, hranu i lijekove. Sjećam se da su svoju hranu za te dvije žene davali sigurno Buljac Ivica, te čini mi se gotovo cijela I satnija 3 bojne 4 GBR.

Nitko nije riječ rekao. Dok smo se mi nalazili tamo nije bilo niti jedne jedine žrtve, nikome nije spaljen dom i nitko nije pred nama morao pobjeći. Za nagradu sam od žene kojoj sam donosio hranu dobio knjigu "Prorok" Khalil Gibrana. Osim što vam mogu napisati što se točno događalo u Kninu i Srbu tih dana, vjerujte mi na riječ nikakve ustaše nisam uspio vidjeti.

A ako je netko palio kuće, ili ubijao nesretne stare ljude taj neka odgovara pred Bogom i ljudima i sa takvim ne želim imati ama baš nikakva posla. Pripadnici moje satnije sigurno nisu iako se baš od nas očekivalo divljaštvo jer nam je u Bosni satnija doslovno, što brojem mrtvih, što brojem ranjenih desetkovana.

No mi smo bili ratnici i časni ljudi, a ne koljači i bezumne ubojice. Dakle, evo malo rata ali opet u svrhu da se to najveće zlo koje može pogoditi ljudski rod više ne ponovi, te da i kada je najteže dobar čovjek ostaje dobar čovjek, svim užasima usprkos", napisao je Kovačević