DUBROVČANIN U ŠVEDSKOJ 'Na početku sam prodavao kobasice na ulici za Pakistanca, a sada moj restoran dobiva nagrade'

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Dubrovčanin Željko Miličević Tinta trbuhom za kruhom otišao je u Švedsku, i tamo otvorio Restoran Ragusa

Samo oni dubrovački tinejdžeri, koji su preživjeli devedesete godine prošlog stoljeća, znaju koliko se budućnost može činiti crnom. Bilo je to šugavo vrijeme bez radnih mjesta, bez nade, optimizma… Mladi Dubrovčani su - zvuči iz današnjeg kuta nevjerojatno, ali je istinito - da bi preživjeli, odlazili raditi u druge dijelove Hrvatske, Istru ili Zagreb. Danas je situacija potpuno obratna, iz svih krajeva Lijepe naše ljudi dolaze u Dubrovnik, a tijekom devedesetih u Gradu je bilo lakše naći izvor nafte, nego radno mjesto.

Jedan od Dubrovčana, koji su tada trbuhom za kruhom krenuli na druge geografske širine i dužine, bio je i Željko Miličević Tinta. Spletom okolnosti završio je u Švedskoj. Nije planirao tamo dugo ostati, Švedska mu je bila daleka, strana i hladna, a ni jezik nije znao, bit će malo tu, pa će se vratiti dole kada situacija bude bolja. Tako je on to planirao.

-Pa sam malo radio tu, malo tamo, sjećam se da sam u to vrijeme na ulici prodavao kobasice za Pakistanca – priča nam Tinta dok sjedimo u njegovom Restoranu Ragusa, koji se nalazi izvan centra Uppsale, četvrtog grada po veličini u Švedskoj – Onda su počele i prve veze s ženskima, sve sam bolje pričao jezik, padala je i koja kinta, i malo po malo, vidio sam da mi je ovdje dobro i ostao sam.

Nakon nekog vremena pružila mu se prilika da se okuša u ugostiteljstvu. U biznis je ušao s partnerom i na početku nije bilo lako.

-Kao i u svakom poslu, počeci su teški, treba dovući goste u lokal i uvjeriti ih da im se isplati dolaziti. Kada smo otvorili restoran bili su skeptični prema Balkancima na kraju grada, jer se nalazio u kvartu Uppsale gdje restorani nisu uobičajeni. Ali moja misija je bila da se samo kvalitetom i kvalitetom izborimo za posjetitelje – prisjeća se Tinta, dok u pauzama razgovora ljubazno i po imenu pozdravlja goste Raguse.

Partneru je nešto poslije isplatio dio za preuzimanje vođenja Raguse, i u međuvremenu, od neuglednog restorana na periferiji grada dogurao do – ni više, ni manje – najboljeg kvartovskog restorana u Švedskoj, po službenom izboru udruženja vlasnika restorana. Ragusa je tako postao restoran na periferiji Uppsale u koji dolaze ljudi iz centra. I, u što smo se uvjerili svojim očima, obožavaju ga. Koja je tajna njegova uspjeha?

-Na prvom mjestu je vlastita žena koja ti je jedro, a ne sidro. Drugo pravilo „Vozi uvijek, ne koči nikad“, i treće nađi personal koji radi barem 60 posto od onoga kako bi ti. I kad nađeš takav personal, vodi ga i cijeni – otkriva Tinta svoja zlatna pravila.

Restoran Ragusu za zidovima krase brojne slike Dubrovnika

Vikendom se u njegovom restoranu ne može pronaći slobodno mjesto, ako se nije unaprijed rezerviralo. Šveđani su ludi za specijalitetima kuće poput telećih obraščića u umaku s pireom, jer osjećaju da im zaposlenici Raguse s ljubavlju to spravljaju. A ekipa koja radi za šankom i u kuhinji zaista je šarolika i iz svih dijelova svijeta, ponajviše ovih naših prostora. Tako smo sreli Lukšu Musladina iz Mokošice, kojemu se sviđa život i rad u Švedskoj.

-Iako ima posla u Dubrovniku, nije dole baš najbajnija situacija. Zato sam odlučio doći ovdje. Sjajno mi je tu, zanimljivo mi je ovo iskustvo – kaže nam Musladin brzo se gibajući prema kuhinji.

Što je s radnim dozvolama u Švedskoj, je li ih lako dobiti, pitamo Tintu.

-Ako radnik ima osiguran posao i prebivalište, radna dozvola u Švedskoj se dobije za pet minuta. Ne moraš ni ići na nikakav šalter, sve središ preko e-maila. Tako je Lukša dobio dozvolu. Kod mene radi, a prebivalište sam mu prijavio na mojoj adresi. Onda nema nikakvih problema s radnim dozvolama – priča nam Tinta, koji je oduševljen švedskom birokracijom.

-Sve se kod njih zna. Vidio si onu moju terasu ispred lokala. Meni je trebala dozvola za gradnju terase, u Hrvatskoj nitko dozvolu ne bi ni pitao, a ne bi mu ni tražili. A ovdje su oni izlazili na teren vidjeti jesam li terasu napravio prema projektu. Ej pričamo o terasi, nikakvom zatvorenom prostoru – priča nam Tinta s ushitom.

Ragusa je vikendom prepuna

I zaista, u Švedskoj je gotovo nemoguće (pro)naći bespravnu gradnju. Mi smo se svojski trudili vidjeti neki objekt koji strši širinom ili visinom, ali ga je nemoguće uočiti. Šveđani taj A je to koncept uopće ne poznaju, niti im pada na pamet. A i kazne su ogromne, a nije lako podmititi niže državne službenike.

-Vjerojatno u Švedskoj na visokim razinama ima korupcije, ali u svakodnevnom životu malog čovjeka je neprimjetna. Dolazila je inspekcija i kod mene u Ragusu, plaćao sam i ja kazne, i nikad nije nikome palo na pamet da razmišlja o mitu. Ni meni, ni njima – iskreno nam priča ovaj rođeni Dubrovčanin koji se sjajno uklopio u švedski red.

Interesira nas kolike su plaće u švedskom ugostiteljstvu. Možda je pitanje malo intimno i neukusno, ali kurioština nam ne da mira.

-Početne plaće su od 2 do 2 i pol tisuće eura – kaže Tinta – doduše troškovi života su ovdje nešto veći nego dole, posebno najam stana. Ima raznih cijena najma stanova, evo primjerice ovdje u ovom kvartu u Uppsali kreću se oko 800 eura. Najam prostora mog restorana je 1500 eura. Riječ je, naravno, za ugostiteljstvo neatraktivnom mjestu. U centru Uppsale cijene su znatno veće – odgovara nam Tinta.

"Ako nađeš kvalitetan personal, onda ga i cijeni", kaže Tinta

Za stolom nam se pridružuje Silvestar Trevižan zvani Barba, koji je rodom iz Splita. U Hrvatskoj se bavio ribolovom, imao je svoj brod, ali umoran od Hrvatske i preživljavanja, i on je odlučio dignuti sidro i otploviti na sjever. Kaže da ni trenutka nije požalio, iako ga svakodnevno interesira što se dole događa.

-Pazi ti na što mi gubimo vrijeme i energiju, kakve su naše svađe. Partizani, ustaše, razna slična ludila. Zamišljam gdje bi Švedska bila da se muči s tim pitanjima. Nećemo mi lako na zelenu granu. Umjesto da vidimo kako to rade skandinavske zemlje, pa da prekopiramo, mi se bakćemo budalaštinama – razočaran je Barba stanjem u zemlji koju je napustio. I on, se poput Tinte, okušao u ugostiteljstvu. Izvan grada, sezonski drži restoran, kojeg posjećuju grupe izletnika.

Vraćamo se na temu nekretnina. Barba kaže kako se u posljednjih dvadesetak godina situacija u Švedskoj promijenila po tom pitanju.

-Sve je više privatnih vlasnika nekretnina u Švedskoj. Država sada daje stanove, primjerice, ugroženim azilantima, koji su dokazali da im je u rodnoj zemlji, uništena nekretnina, da su izgubili posao, roditelje i slično. Oni useljavaju u stanove koje država gradi. Naravno da se svakome tko traži azil, to ne odobri. Veliko je pitanje gdje ti ljudi bez azila na kraju završe, jer se sigurno ne vrate kućama. Dobar dio njih su prosjaci u Švedskoj koje možete vidjeti po ulicama – priča nam Barba u dahu. Vidi se da je načitan, da ga interesira puno toga, da prati svjetska zbivanja, proučava povijest… - prava hodajuća enciklopedija.

Kao što je sada trend gotovo posvuda u Zapadnom svijetu, tako su i cijene nekretnina u Švedskoj 'poludjele' posljednjih godina.

-Svoj stan prije desetak godina kupio sam po cijeni od 80 tisuća eura. Sada vrijedi 220 tisuća eura. Cijene nekretnina i najma neprekidno rastu – kaže Tinta.

Sve te zgrade i kuće izgledaju kao iz bajke. Nijedna nema fasadu koja se ljušti, lišće koje je otpalo s okolnih stabala, uredno je pokupljeno, kontejneri za odvajanje otpada su na svakom kantunu zgrade. Kako je moguće da je sve tako skladno, kao da je više ruka boje na fasadama dala legendarna Skladgradnja?

-Vidi – pripovijeda Tinta – kada kupiš stan u Švedskoj, mjesečno plaćaš oko 500 eura za režije. Tu ti spadaju struja, voda i te uobičajene stvarčice, ali i ono što u Dubrovniku spada pod komunalne troškove i što plaćaš Čistoći ili Domoupravi. E upravo iz toga dijela se novac troši na obnovu fasada zgrade, održavanje lifta, kupljenje lišća, čišćenje snijega... O ničemu tome ne trebaš više voditi računa. Inače  Šveđani nemaju sumnje kao kod nas kako se njihov novac troši. Svjesni su visokih poreza, ali taj novac se ne baca na stranačke kolege i uhljebe kao u Hrvatskoj, nego ima reda, pa se prosječni Šveđanin previše ne zabrinjava gdje mu novac ide.

Barba (lijevo) i Tinta su oduševljeni švedskim ustrojem i redom koji vlada

-Puno ulažu u razvoj, inovacije, a posebno obrazovanje. To se ovdje u Uppsali najbolje vidi, jer je ona pravi sveučilišni grad. U Hrvatskoj se novac koji porezni obveznici uplaćuju u proračun najčešće spizdi, oprostite na izrazu, a ovdje se dobar dio novca koji Šveđani porezima izdvajaju, na ovaj ili onaj način, opet njima vrati – objašnjava nam Barba švedsku unutarnju politiku.

-Recimo – ulijeće sada u razgovor Tinta – Moje jedno dijete je u školi, a drugo u vrtiću. Nikada im nisam kupio ništa od školskog pribora, knjiga, bilježnica, slikovnica, olovaka, bojica… To sve imaju tamo osigurano i sve se to financira od poreza.

Iz aviona se vidi kako bi Barba i Tinta voljeli da je slična situacija i u Hrvatskoj. Boli ih što dole lova nestaje, i što se načelnici općina voze u skupocjenim limuzinama s grijanim sjedalima, dok u Švedskoj političari na posao idu biciklom. Još je u Dubrovniku situacija dobra, kakva je u drugim dijelovima Hrvatske i regije. Tinta je tako, koliko je god mogao, pomogao brojnim ljudima iz čitave regije koji su sreću pošli tražiti na sjever Europe. Zanimljivo je kako se u Švedskoj ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije odlično slažu i kako će pomoći jedan drugome, dok oni koji su ostali dole neprekidno broje krvna zrnca susjedima i na taj način ne gibaju s mjesta, zatočeni malograđanštinom i skučenim pogledima.

-Kao da je važno je li netko Hrvat, Srbin ili Bosanac. Važno je samo je li čovjek dobar ili zao – slažu se Barba i Tinta.

Što se njih dvoje tiče, nije ih teško svrstati u dobru skupinu ljudi. Svojim su radom daleko dogurali, a počeli su iz ničega, i što je najvažnije, nisu gledali samo na svoj rast, nego su usputno pomagali drugima. Ni najmanje ne sumnjamo da bi vas njih dvojica - da vam sutra zatreba posao i da su u situaciji da vam ga mogu ponuditi – bez problema pozvali da dođete u Uppsalu ne pitajući previše tko ste i odakle dolazite. Ako ne vjerujete na riječ, probajte!

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci