Mnogi Dubrovčani jedva čekaju da završi ljeto i turistička sezona kako bi se smanjile gužve po gradu. Dubrovčani se ljute, jer smatraju kako im ogromne gužve i veliki broj turista narušavaju kvalitetu života. Žale se kako moraju čekati u prometu, kako moraju čekati na blagajnama dok obavljaju spenzu, a gotovo nitko od lokalaca tijekom ljetnih mjeseci ne posjećuje staru gradsku jezgru. Posebno negoduju zbog gostiju s kruzera, koji prema njihovom mišljenju, stvaraju ogroman nered i proizvode velike zastoje kako u prometu, tako i kretanjem Stradunom, i najviše bi voljeli kada bi nova vlast znatno ograničila broj gostiju s kružnih putovanja.

A prije samo 18 godina, 1999., Dubrovčani bi sve na svijetu dali da su u Gradu imali današnje gužve, koje su im se u međuvremenu zgadile. Nikad im ugodit.

Prolistali smo brojeve Dubrovačkog vjesnika (hvala redakciji što nam je velikodušno omogućila) iz 1999. godine kako bi se prisjetili tadašnje turističke sezone, u kojem je u Dubrovniku bilo vrlo malo gostiju, ponajviše zbog Kosovske krize i intervencije NATO-a. Direktorica Atlasa, u to vrijeme najveće hrvatske turističke agencije, Pave Župan Rusković priča za Dubrovački vjesnik kako je turistička sezona – katastrofa.

-Ova sezona je katastrofa, ali mene još više zabrinjava kakva će biti 2000. godina. Bit će užasno, ako se ponovi – zabrinuta je Pave Župan Rusković.

-Žao mi je što su sad sva ljetovališta po Mediteranu puna, a što je vaš Dubrovnik prazan – govori za Dubrovački vjesnik češki turoperator Vaclav Fischer, te dodaje kako će u Hrvatskoj u 1999. godini preko njegove agencije boraviti 20 tisuća Čeha.

Fischer se to ljeto družio sa sunarodnjakom Jirijem Menzelom, koji je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao komad Nemoćnik u pameti. O ovoj temi je u Dubrovačkom vjesniku pisala Jelka Tepšić, sadašnja dogradonačelnica Dubrovnika.

Za razliku od danas, Dubrovački vjesnik veselo pozdravlja svaki kruzer koji dođe u Gruž. Tako na naslovnici sa slikom kruzera ponosno izvještavaju kako je počeo povratak plovećih hotela. U tekstu pišu kako je „povratak kruzera velika blagodat za pomorsko i turističko gospodarstvo Dubrovnika“. Dolazak broda Oriana, piše u tekstu, ulijeva nadu i povjerenje za ponovni procvat kruzing turizma u Dubrovniku. Također, novinar ponosno i veselo navodi da je čak 1897 britanskih turista s Oriane pohodilo grad, te će Oriana još jednom doći – u listopadu, a ovaj tekst je pisan 3. srpnja 1999. godine.

Eh kako se onda s veseljem dočekivao svaki kruzer, a danas bi Dubrovčani najradije pucali iz haubice kada ga vide da se približava obali.

Idemo dalje vidjeti što je bilo s turizmom 1999. godine. Ne treba tu puno filozofije. Turista skoro uopće nije bilo, kao ni gužvi. Dovoljno je pogledati naslovnu fotografiju Straduna iz Dubrovačkog vjesnika 31. srpnja 1999. godine – svega par turista se slikava dok najpoznatija dubrovačka ulica zjapi poluprazna. Nije tad trebalo postavljati trake kako bi se turisti usmjeravali u kretanju.

O privatnom iznajmljivanju i apartmanima uopće se ne piše, što jednostavno znači da ne postoje i da se time nitko ne bavi. Ali zato se piše o hotelima, i to u negativnom kontekstu. Tadašnji recepcioner Astaree u Mlinima Lukša Cvjetović kaže kako im poslodavac duguje čak šest plaća.

-Dugovali su nam sedam plaća, i mislili smo štrajkati, ali jednu su nam uplatili, pa smo odustali od štrajka – priča Cvjetović i ponosno govori da je hotel bogato opremljen raznim sadržajima od masaže, preko kuglane do frizerskog salona.

Dalje u tekstu čitamo njegov nevjerojatan zaključak.

-Najveći broj gostiju Hotela Astarea čini radnici s izgradnje mosta preko Rijeke Dubrovačke (Mosta Franja Tuđmana op.a.) – zaključuje recepcioner.

Kako vidimo, tada prostor i nekretnine nisu bogzna kako vrijedile, a danas svaka šupa od Mrčeva do Čilipa ima vrijednost zlata. Astarea još i super stoji u onom vremenu. Naime, ona radi, dok je Hotel Mlini, piše u Dubrovačkom vjesniku, odnedavno zatvoren zbog „nedostatka turista“.

-Danas u Župi nema nigdje nikoga – potvrđuje Župka Blaženka Zec u istom tekstu.

Nedostatak turista muči sve stanovnike Dubrovačko-neretvanske županije, i stare i mlade. Jedan 24. godišnji Dančar žali se novinarki Dubi Marjanović koja radi reportažu, kako na tom popularnom dubrovačkom kupalištu nema  - žena.

-Sve sami starci i djeca, i nešto nas mladih muških. Eh da su barem tu Šveđanke, Talijanke… - govori razočarani Dančar koji svejedno pohodi omiljenu plažu, iako je teški manjak zgodnog ženskog spola.

A tek pitanje mladih onog doba. Ako danas nekoga iz generacije Maroja Stjepovića pitate kakav je onda bio noćni život i izlasci mladih, reći će vam super, iako je istina - suprotna. Pogledajmo što su mladi 1999. godine govorili za Dubrovački vjesnik o njihovim izlascima i zabavama.

Alan Previšić kaže kako je život mladih u gradu – tup!

-Nema se gdje izaći, ni dolazak ljeta ništa nije promijenio. Za mlade bi trebalo otvoriti više mjesta za izlaske, gdje bi se mogli okupljati.

Mihaela Mihaljević govori kako je stanje za mlade u Gradu jadno.

-Bilo bi lijepo kada bi u gradu ili Uvali svirala muzika u živo, ili da se na plažama organiziraju zabave – govori Mihaela.

Njena vršnjakinja Ana Lujak slaže se s njenim mišljenjem i kaže da grad jedino živi subotom.

-Ostalim danima mladi se skupljaju po klupicama – govori Ana Lujak.

Tomislav Bičić potvrđuje njene riječi i govori da kod mladih vlada velika 'potražnja' za klupicama.

-Izlazak subotom i klupice, tako bi se mogao opisati život mladih – govori Bičić koji je tada imao 20 godina.

U samo dvadesetak godina sve se zaboravi. Starije generacije će vam se kleti kako je prije sve bilo bolje, kako je bilo super što nije bilo gužvi i kruzera, kako se imalo gdje izlaziti vani, nabrajat će vam Divinae Follie, Bourbon, Otok i slična čudesa, a kada čovjek prolista malo njihova mišljenja iz tog doba vidi da su neprekidno kukali, isto kao što mladi stalno kukaju danas, i govore da nema ništa osim parka Gradac.

Turista i kruzera, u posljednjih 18 godina, a posljedično i gužvi, sve je više – to se zaista promijenilo – ali kuknjava građana nije.

Samo Hajduk i njorganje Dubrovčana žive vječno!

Maro Marušić