OMILJENI PROFESOR NAPISAO SJAJAN TEKST Dubrovniku hitno treba nova Nova Mokošica

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Petar Ipšić
Omiljeni dubrovački profesor Ivica Hajdić napisao je na svome Facebook profilu sjajan tekst o nekretninama - velikom dubrovačkom problemu. Uz dozvolu autora, čitav tekst prenosimo u cijelosti

Život u Dubrovniku je privilegija. Zaista. Grad čije se ljepote nikad ne možeš dovoljno nauživati, privilegija je sama za sebe. Svaki pravi patriota je beskrajno zahvalan na njegovim stoljetnim mirima. Njegova slavna prošlost, ta božanska umjerenost kojom odišu njegove ulice i zidine omogućile su nam miran i lagodan život u ovim nepredvidljivim vremenima.

Ljudi afitavaju doslovno svaki slobodni prostor, svaka se buža pretvara u apartman, svaki slobodan kantun se koristi za prodaju nečega. I svi rade. Grad živi turistički cijelu godinu, toliko dugo da se s nostalgijom sjećam onih dugih zimskih noći po Stradunu kad bi sreo dva pijanca, ćoravu mačku i onog crnog kučka na tri noge. Deboto mi fali onaj Grad bar na kratko, onaj moj Grad samo za nas, kad smo điravali goru-dolu u ugodnim ćakulama. Ono kad ti bura probija kosti iako si obuko dvije jakete a nigdje nikoga…

Grad ide u smjeru u kojem ide. Većina toga se događa po nekoj inerciji. O „umjerenosti i pravoj mjeri“ koja se trenutno konzumira unutar zidina, a i šire, ne bi trošio riječi. Tema je previše bolna…

Međutim Dubrovnik prelazi u jedan drugi apsurd koji će imati dugoročno nesagledive posljedice. Naime, koji god lokalni portal da otvorim, čitam kako poslodavci očajno traže radnike ili kako ljudi očajno traže stan. Pođem u kiosk, do Pema, Konzuma ili u mesaru, svuda me dočeka isti natpis : „Traže se radnici na neodređeno radno vrijeme! Hitno!“. Preko dvije tisuće sezonaca je nedostajalo ovog ljeta. Isto tako kronično nedostaje stambenog prostora za smještaj “neturista”. Ljudi me zovu, pitaju, mole, imam li nekoga da im preporučim za ovaj ili onaj posao, ili me pitaju da li slučajno znam nekoga da bi iznajmio stan preko cijele godine.

Vlasnici restorana, auto prijevoznici i razni iznajmljivači doslovno padaju s noga zbog nedostatka radne snage, jer ljudi jednostavno ne mogu fizički odraditi posao kojeg inače rade tri čovjeka, i tako iz dana u dan mjesecima. Puno ljudi iz drugih krajeva Hrvatske rado bi došlo raditi u Dubrovnik ali nemaju smještaj, jer se čak i neplanski sagrađena Mokošica polako pretvara u turističku oazu. Nama je možda previše tih 15 minuta vožnje do Grada, ali današnjem gostu je to „peace of cake“, tako da je i Mokošica postala turistički poželjna i polako gubi odliku „radničkog naselja“.

Mnogi imućniji ljudi kupuju stanove koje zatim pretvaraju u apartmane, tako da se ponuda slobodnih stanova za najam „običnim ljudima“ svela na minimum minimuma. I sada imamo obitelji sa djecom koji kume, mole, kleče za podstanarski krov nad glavom. Gdje je problem? Svake godine se preko tisuću stambenih jedinica pretvara u prostor za afitavanje gostiju. Jer je shvatila teta Luce iz Gruža osnovno načelo ekonomije iako knjigu iz ekonomije nije vidjela u životu : „Sinko moj više mi se isplati držat prave goste dvaes dana, nego iznajmljivat cijelo godište komu stan!“ Sve je stavljeno u funkciju afitavanja, „jerbo se soldi tako najlakše zarađivaju!“

Svaka priča ima svoje dvije strane, tako i ova. Veliki priljev eura u naš Grad donio je mnogo dobrih i uspješnih priča, ali ostavio puno prostora za neka drugačija promišljanja. Poslodavci su u očaju, jer nedostaje radnika. Mlade obitelji su u očaju, jer nema svatko 150 tisuća eura za kupiti novi stan a za najam stanovi nestaju s tržišta. Znate, postoje i ljudi koji rade i za 3000 kuna mjesečno, a žive u ovom gradu.

Isto tako Dubrovnik kao „Sveučilišni grad“, kojem smo se svi tako veselili ne može zaživjeti kao poželjna studentska destinacija bez mogućnosti i privatnog smještaja. Isključivo oslanjanje na hvale vrijedan projekt studentskog doma, u kojeg neće moći stati svaki budući student, neće biti dovoljnog kapaciteta, za davno postavljeni cilj Dubrovnika, kao studentskog grada. Jer kako studirati u ovom gradu kad vas gazda 1.5. izbaci s kuferima jer mu za tri dana dolazi grupa Francuza, a vi morate spremiti mikro i makro ekonomiju za dvadeset dana!? Bojim se praznih učionica po našem kampusu vrlo skoro ako se nešto ne promijeni…

Još par godina i dogoditi će se klasična hrvatska priča: "Pričekajmo problem, pa ćemo ga onda eventualno rješavati!“ Prostor oko grada je doslovno preizgrađen i geografski položaj Dubrovnika je takav da je nemoguće utiskati sve naše želje i potrebe. Na svaki se komad zemlje gleda kao na potencijalni apartman, što između ostalog ima za posljedicu i ogromnu količinu vode po ulicama za vrijeme jačih kiša, jer svu onu kišu što je prije upijala zemlja, sada se sljeva s tih novoizgrađenih objekata i po zakonu gravitacije sve odlazi na najnižu točku. I svi se čudimo Čehu koji pliva prsno na Stradunu.

Nemojte se čuditi. Ekstremne vremenske neprilike i ekstreman broj novoizgrađenih objekata razlog je onih svih silnih slapova u gradu. I grad je sve češće u kolapsu jer priroda ima svoj tijek a ljudske želje su bezgranične. I svak nam je kriv za poplave, gužve i kašnjenje na posao.

Rješenje!? Ovaj grad treba pod hitno novo prigradsko naselje koje ne mora biti nužno tik do grada. Ne mora pogled iz stana „pucati“ na staru gradsku jezgru. Potrebno je novo naselje u pravcu Konavala, Orašca ili kraj Brsečina ili čak dalje. Najbolja lokacija je već tema za stručnjaka , za prostorne planere. Potrebna je nova lokacija koja bi se planski osmislila za život nekoliko tisuća ljudi. Dubrovnik očajno treba neku „Novu Mokošicu“ za sve one ljude koji bi mogli po razumnoj cijeni kupiti kvadrat stana. Zainteresiranih ima koliko hoćete, vjerujte mi. Država bi trebala prepoznati ovakav neophodan „novi mali grad kraj Dubrovnika“ od cca par tisuća stanovnika koji bi dugoročno riješio kadrovski deficit i otvorio jako puno drugih mogućnosti.

Država bi morala pokloniti državnu zemlju i lokaciju, te pripremiti skupa sa lokalnom zajednicom infrastrukturu za takvo novo naselje. Ako su se mogle opraštati milijarde u ime naroda, ako su se besplatno davali otoci, tvornice, poduzeća i banke u ime naroda, ako se toliko toga opljačkalo u ime naroda, valjda se u ime naroda može naći neka državna zemlja za narod, na kojem bi se gradilo neki novi gradić koji bi gravitirao Dubrovniku, a gdje bi uz državnu zemlju kvadrat stana bio podnošljiv običnom čovjeku. Jer Dubrovnik vapi za radnom snagom. Jer mlade obitelji u ovom gradu vape za krovom nad glavom. Jer demografski slomljena Hrvatska vapi za „Boljom Hrvatskom“. Jer se Slavonija masovno iseljava u potrazi za poslom preko granice. Zašto ne bi ponudili našim Slavoncima da pronađu svoju sreću u našem gradu? Zašto ne bi s juga Hrvatske krenuo novi val optimizma za kojim toliko vapimo!?

Budimo realni, svaka mjera pomoći je dobrodošla, ali nitko se neće odlučiti na treće dijete zbog besplatnih udžbenika ili financijske potpore od par tisuća kuna. Nikoga neće spasiti subvencirano podstanarstvo.

Definitivno može pomoći ali nije to ono krajnje rješenje. POS-ovi stanovi su itekako dobrodošao i hvalevrijedan projekt ali nekoliko desetaka subvencioniranih stanova neće riješiti niti mali dio potreba za stanovima u Dubrovniku. Mnoge su mjere koje se provode svih ovih godina dobre i poželjne, da me netko ne bi krivo protumačio, ali svaka obitelj, svaki čovjek svaki pojedinac treba dvije elementarne društvene stvari kao temelj normalnog života: stan i posao. Demografski se temelj ne stvara uz poticaje, subvencije i pomoći, nego uz temeljna prava svakog čovjeka; pravo na rad i pravo na stambeni smještaj.

I da, još jedna stvar jako bitna. Ovaj grad očajno traga za raznim stručnim kadrovima profesorima fizike, matematike, kemije, za logopedima, doktorima raznih specijalizacija i svim drugim kadrovima o kojima ovisi kvaliteta života građana, a koji nisu usko vezani uz turizam. Kad napravite analizu razloga deficita stručnih kadrova dolazite pred isti zid. Uvijek se nudi isti odgovor: “Stambeno pitanje! “ Tu svi ti ljudi odustaju od Dubrovnika i okreću se nekim drugim destinacijama. Bez mogućnosti povoljnije kupnje stana u okolici Dubrovnika možemo zaboraviti na ovakav profil ljudi.

Zapitajmo se svi skupa, tko će to raditi u mega projektu „Razvoj Golf“ gdje se namjerava zaposliti cijela vojska ljudi? Gdje su svi ti silni ljudi koji će se zaposliti kao konobari, kuhari ili dodavači palica za golf!? Gdje su ti ljudi koji će raditi u onom mega turističkom kompleksu „Kupari“ kad zažive u svom punom sjaju!? Tko će to raditi u svim ovim novonajavljenim hotelima koji će se graditi u i oko grada? Koji su to svi silni ljudi koji će kadrovski pokriti nekoliko milijardi eura vrijedan Blagajićev „Hrvatski san“ !? Tko će to raditi? Već sada fali oko dvije tisuće sezonaca, iako se sezona polako pretvara u cijelu godinu. Gdje su ti ljudi koji će raditi u ovim svim hotelskim lancima, marinama, mega kompleksima? Jesu li ti ljudi u Stonu ili u Dolima možda? Ili naši strategijski stručnjaci i politički demografi Hrvatske znaju za neke ljude oko grada, za koje ja ne znam?

Gdje su te državne strategije koje analiziraju deset ili dvadeset godina u naprijed, koje predviđaju problem, detektiraju problem i daju rješenja? Gdje je ta želja i konkretnost za demografskom obnovom? Ponovit ću, svakom čovjeku trebaju dvije osnovne društvene stvari za život: “Stan i posao!” To je ono što država mora ponuditi svakom čovjeku, svakoj obitelji, svakom pojedincu. Povoljno okruženje za rješavanje stambenog pitanja i zapošljavanja. Ostalo su demagogije ili vatrogasne mjere. Sve ostalo su kvazi rješenja.

Jeli budućnost našeg turizma i demografski uzlet juga naše zemlje u kadrovima iz Trebinja i u stanovima na Ivanjici !? Možda netko nešto zna što ja ne znam.

Pokrenimo lijepu priču s juga, razmišljajmo empatično i socijalno, promijenimo onu frazu: “Što južnije to tužnije…” U protivnom, ako demografska politika ne bude pratila investicijske sadržaje, svaki budući “Hrvatski san” na ovom području bez domaće radne snage, mogao bi postati “Noćna mora”…

Popularni Članci