Ako na internetu pretražujete „znamenitosti Osla“, pri samom vrhu onoga što trebate vidjeti u glavnom gradu Norveške je Park Vigeland. Možda će vam biti pomalo čudno zašto je običan park pri samom vrhu izbora, ali stvar i jest u tome što taj park nije običan. Krase ga brojne skulpture poznatog norveškog kipara Gustava Vigelanda.

Gotovo da nema turista koji dođe u Norvešku da se ne prošeta Parkom Vigeland, ali ako ste na trenutak pomislili kako je riječ o klasičnoj turističkoj lokaciji, grdno ste se prevarili. Brojni lokalci u parku se bave sportskim aktivnostima, ili se samo opuštaju. Sjednu nedaleko prekrasnih skulptura Vigelanda i uživaju u njegovoj umjetnosti. Koliko god puta pogledaš te kipove nabijene snažnim emocijama, nikad ti neće dosaditi i uvijek ćeš ih doživjeti na neki poseban, duboki način. Čovjeku se ne može dogoditi da iz toga parka ode razočaran ili ravnodušan. Ta umjetnost naprosto hrani dušu, slično kao i vizure Dubrovnika.

No ima grad pod Srđem neke svoje dijelove kojima se manje ponosi. Jedan od njih je Park Gradac, koji je, nitko ne zna kako i zašto, godinama ostavljen od nadležnih službi ovog grada. Devastiran je, propada, nagriza ga zub vremena i ruka pijanog tinejdžera. Rijetko koja klupica je u upotrebljujućem stanju.

Nakon dugih negodovanja medija i javnosti da se nešto poduzme, stvari su se pomaknule s mjesta. U raznim studio-uredima rade se razne studije – njih točno 4576 studija se treba napraviti prije nego se uopće krene u obnovu Gradca. Stigli su tako nadležni do četiri tisuće i neke studije, a u javnost su procurili poneki detalji iz tog mnoštva studijskih papira.

Nakon studiozno odrađenog posla, u javnost su tako dospjeli podaci da se u Parku Gradac planira posjeći lijepi dio stabala, jer su navodno u lošem stanju, te se planira otvoriti kafić. Trebale su godine studiozne izrade studija po raznim studio-apartmanima da se dođe do zaključka kako neka stabla treba ukloniti i da treba otvoriti kafić, jer „majke s malom djecom ne mogu kupiti sok bez ugostiteljskog objekta“.

Nikom tijekom stoljetnog rada na studijama nije pala napamet ideja – hajdemo napraviti nešto u čemu će uživati domaći i turisti, nešto što će dati dodanu vrijednost gradu, koja se ne može izračunati na papiru, nešto što će u smiraj dana hraniti dušu posjetiteljima – hajdemo, recimo, napraviti prekrasne, umjetničke skulpture i postaviti ih u Park Gradac.

Lijepo raspisati međunarodni natječaj, sastaviti nezavisno tijelo od umjetničke struke, proglasiti jednog ili više domaćih ili inozemnih pobjednika, te dati umjetniku slobodne ruke da isklesa desetak ili nešto više kipova, u kojima će posjetitelji iznova uživati bez obzira koliko su ih puta do sada vidjeli. Kada bi se taj natječaj proveo bez forsiranja kumova, rodbine, prijatelja i podobnih, Dubrovnik bi mogao dobiti još jednu izvanserijsku atrakciju koja bi svima bila besplatna.

Mora li se prilikom promišljanja o budućnosti Grada uvijek polaziti od novaca? Koliko će se zaraditi, koliko će se napuniti proračun, tko će imati koristi? Naravno da mora. Što će nama ta umjetnost i te skulpture? Morale bi se održavat, trošit novac na to, a i djeci bismo poslali krivu poruku. Možda bi netko od njih poželio biti umjetnik. Roditelji bi mu poludjeli na tu ideju, i jako bi ga prekorili.

-Želiš biti gladan, sinko? Ostavi se te umjetnosti. Lijepo nauči čistiti apartmane, i uvijek ćeš imati posla. – to je pravi roditeljski savjet.

Maro Marušić