U dvorištu Osnovne škole Marina Držića nema graje i dječjih povika, ali to je normalno skroz, jer je kolovoz, i ljetni praznici su u tijeku. Ali nisu sve zgrade škole zamrle, u jednoj upravo traje ljetni kamp za djecu s posebnom potrebama, jedinstveni te vrste u Hrvatskoj, a koji je osmislio klinički psiholog Goran Džinglašević.

U predivno uređenom hodniku Škole susrećemo Anitu Šimović, koja je čitav radni život posvetila onima kojima je pomoć društva najpotrebnija, što je prije dvije godine prepoznao i Grad Dubrovnik dodijelivši joj nagradu za njezin veliki doprinos.

Odmah smo joj pohvalili izgled interijera škole, a Šimović, skromna kakva jest, samo je kazala da uvijek može bolje. U ovim prekrasnim prostorijama djeluje predškolski i školski program, kao i radno osposobljavanje, ali samo cvjećarski smjer. Ukratko, djeca i mladi tu imaju aktivnosti do 21. godine.

-Smatram da je to malo, i da djeca trebaju imati više smjerova. Njihove mogućnosti su puno veće, nego što javnost obično misli, samo ih treba educirati i usmjeriti. Ova djeca ne smiju ostati unutar četiri zida, nego ih se što više mora integrirati u društvo, posebno u odrasloj dobi. U najboljem slučaju, ako može, da im se nađe posao. Upravo zbog te integracije u društvo, dvoje naše djece pohađa i redovan i naš vrtić. Na taj se način senzibiliziraju i redovna djeca za posebne potrebe njihovih vršnjaka – ističe Šimović.

Ona je kroz udruga Idem radila projekte asistenata u nastavi, te potvrđuje kako su djeca koja su pohađala razred sa svojim ponešto različitim vršnjacima, na kraju osnovne škole, znatno osvještenija od one djece koja nisu imala tu sreću.

Najveći izazov u radu im je razvijanje govornih vještina kod mališana. Šimović naglašava kako u posljednje vrijeme ima sve više logopeda u Dubrovniku, otkako se otvorio smjer na fakultetu u Mostaru, ali da bi ih još trebalo. Upravo ljetni kamp pruža djeci mogućnost, da u periodu kada nema uobičajene škole, mogu nastaviti razvijati svoje vještine bez pauziranja što je jako važno.

-Super je što ljetni kamp već drugu godinu zaredom djeluje, te da je Grad Dubrovnik prepoznao važnost i financijski pomogao projekt. Moje mišljenje je da bi kamp vremenom trebao trajati još duže i programom biti još bogatiji. Recimo da radi do 15, 16 sati popodne kako bi roditelji mogli obaviti svoje svakodnevne zadaće. Naravno da bi se to ostvarilo, trebat će povećati kadar, što je uvijek problem. Ponavljam, što se tiče stručnog kadra bolje je nego što je bilo, ali još uvijek su sve struke koje se bave djecom s posebnim potrebama u Dubrovniku deficitarne, posebno rehabilitatori – naglašava naša sugovornica, koja kaže da bi po njenom mišljenju bilo dobro rješenje kada bi se na Sveučilištu u Dubrovniku, u sklopu studija sestrinstva, otvorili smjerovi koji bi davali stručnjake iz područja njege za djecu s posebnim potrebama.

Brojna djeca s posebnim potrebama imaju sjajne fizičke i mentalne sposobnosti, pogotovo kada se s njima radi

Možda nedostaje kadra i zbog toga što ovaj posao ne može raditi svatko. On mora biti poziv, doći iznutra. Šimović je u četvrtom srednje osjetila da joj taj poziv buja, i da mora posvetiti život u pomaganju najslabijima. Vjerojatno je tome pridonijela činjenica da je u obitelji imala sestru, kojoj je pomoć bila potrebna, a na društvo i institucije nije se moglo previše osloniti.

Šimović nas vodi kroz brojne sobe u kojima strpljivo i s puno ljubavi rade Ana Škurla, Lijerka Anđelković, Eva Janet Maltarić Spajić, Lucijana Zelen, Danijela Lonac, Ružica Caput, Jelena Pendo i Marina Pravidur. Dovoljan je letimičan pogled na njihova raspoložena lica i odmah vam je jasno da je za njih ovo puno više od posla. Uostalom one rade u kampu žrtvujući svoj ljetni godišnji odmor. Ali nije im teško. Dubrovčani mogu biti ponosni na njih.

Anita nas vodi do senzorne sobe, koja je isto tako jako lijepa i vrlo dobro opremljena. Nažalost, u Dubrovniku je senzornih soba jako malo, a nema ih nigdje u javnosti, primjerice u nekom šoping centru, ili slično, gdje bi roditelji mogli katkad ostaviti dijete i obaviti što im je potrebno. Slična je situacija i s igralištima za djecu s posebnim potrebama.

-Spominjalo se da će se u Čokolinu nešto napraviti po tom pitanju, ali sve je to malo. Trebalo bi biti puno više otvorenih igrališta za djecu s posebnim potrebama. Nažalost Dubrovnik je skučen što se tiče prostora – kaže naša vodička.

Sve bi to pridonijelo njihovoj većoj integraciji u društvo. Šteta što rijetko tko uspije naći posao, a itekako bi mogli raditi primjerice u skladištu ili slično. Nažalost dubrovački poslodavci nisu baš zainteresirani na njihove usluge, i dobar dio njih nakon 21. godine, prestaje dolaziti u ove prostore, te odlazi u Josipovac, koji odlično radi svoj posao, ali opet izvan zajednice.

-Kada, primjerice, našu djecu vidite na kupanju u svakodnevnim situacijama, oni se ponašaju kao zdrava djeca. Inače, voda je odličan medij za njih. Šteta što u Dubrovniku ne postoji bazen s adekvatnom temperaturom za njihove potrebe – naglašava Anita ono o čemu je Dubrovački dnevnik više puta pisao.

"Radne terapije trebalo bi još više povećati preko ljeta"

Ponekad i Šimović ima teške dane.

-Da nekad sam frustrirana, jer smatram da je društvo odavno trebalo puno više napraviti za ove sjajne ljude. Nažalost, sve ide jako sporo. Mogu sam misliti kako je jadnim roditeljima. Oni su često puta ostavljeni potpuno sami sa svojom teškom borbom.

Broj autističnih i sličnih oboljenja, prema statistikama, u 21. stoljeću sve više raste. Pitamo ju je li s tim imaju veze cijepljenja, ili je to samo mit?

-Teško je reći, jer neka djeca obole od autizma odmah poslije cijepljenja, a neka i prije nego li se uopće cijepe. Sigurno da pošasti ovih bolesti pridonosi i industrijalizirana hrana sa svim aditivima, ali u kojem postotku, zaista je teško reći. Nema pravih znanstvenih dokaza koji bi rasvijetlili uzroke, ali činjenica je da je ovih oboljenja sve više – ističe Šimović.

Kome se roditelj može obratiti u Dubrovniku kada prvi put posumnja u neke poteškoće?

-Situacija u Dubrovniku je komplicirana, puno je tu lutanja, nema pravog Centra za ranu intervenciju. Ima jako puno prepreka, i puno birokracije, a institucije su prema roditeljima, koji su u stanju šoka, poprilično hladne. Dubrovnik treba jedan dobar Centar za ranu intervenciju. Postojao je ozbiljan projekt u tom smjeru, ali nikad nije realiziran. Da vam iskreno kažem, ne znam zašto.

Ipak se iznova nešto šuška da bi se uskoro moglo ići u sličnu realizaciju. Kako će to izgledati, teško je sada reći. Šimović kaže kako je veliki problem u Dubrovniku rascjepkanost raznih udruga i ustanova.

-Trebalo bi ih nekako ujediniti. I udruga za autizam, i Down sindrom, Dva skalina, Josipovac, te brojni drugi bi trebali djelovati skupa. Nije lako to sve ujediniti, ali moje je mišljenje da bi trebalo pokušati ići u tom smjeru, jer bi svima bilo bolje. Da postoji jedan kvalitetan centar od kojeg će svi imati koristi. Ovako, udruge se bore pojedinačno, jedan čovjek to gura, ali se onda umori, pa udruga stagnira. Nekako imam osjećaj da bi Grad Dubrovnik dao ozbiljniji novac da ima velikih, dobrih projekata. Sredstava u proračunu ima – iskrena je Šimović.

Anita Šimović: "Molim vas, nemojte mene staviti da sam u prvom planu"

Možda bi gradski resorni pročelnik Miho Katičić morao biti inicijator te ideje, da lupne šakom o stol, i vikne da se udruge moraju ujediniti, rekli smo joj naše mišljenje.

-Možda – odgovara ona – ukratko, trebalo bi ići u tom smjeru.

Vrisak jedne od štićenica nakratko prekida naš razgovor.

-Ona, čini mi se, ima emocionalnih problema. Vjerojatno zbog neslaganja majke i oca. Razumijem roditelje. To su užasno teške situacije, koje često završe razvodom. Općenito i njima treba psihološka i duhovna pomoć. Možda se samo njih 20 posto dobro nosi s ovim poteškoćama. Ostalima je jako teško i to je vrlo tužno u cijeloj ovoj priči. Društvo im mora što više pomoći, od samih početaka. Osloboditi ih birokracije, reći im koja su njihova prava, kako dalje. Institucije im moraju otvoriti vrata i dati im potporu, a ne reći dođite na terapiju za dva mjeseca. Nažalost, roditelj više nema svoj život, jer je preokupiran obavezama oko djeteta. Svakako im treba olakšati na sve moguće načine – zaključuje Šimović.

Brojni su izazovi pred ljudima koji se bave brigom o najslabijima. Nikome u tom krugu nije lako, a vrlo često su na marginama društva. O njihovim potrebama ne brinu dovoljno ni politika, ni građani. Svijest i senzibilitet za njihove potrebe još je daleko od idealnog. Roditelji i njihova djeca su još uvijek građani drugog reda. Ne mogu ići na bazen, ne mogu se baviti nikakvim sportom (iako je Marija Puhiera pokušavala u Sportskoj školici, projekt na kraju nije uspio), ne mogu ni jahati konje, što im je odlična terapija, ali u Dubrovniku hipoterapeuta jednostavno nema… Teško se zapošljavaju, prava im se stalno narušavaju…

Situacija je u Dubrovniku iz godine u godinu ipak sve bolja, samo to ide jako sporo. Udruga Dva skalina dobit će nove prostore, razmišlja se i o boravku djece preko vikenda, kako bi se roditelji mogli odmoriti od napornih obaveza i napuniti baterije, otvorio se i Kabinet Baseline, ima projekata i pomaka, ali sve skupa je to nedovoljno.

Djeca s posebnim potrebama bi trebala biti na prvom mjestu. Stupanj civilizacije nekog društva mjeri se po tome koliko se brinu za najslabije skupine. Nažalost, Dubrovnik i Hrvatska su po tom pitanju daleko od razine koja je poželjna.

Valjda će se jednog dana i to promijeniti, valjda će biti bolje. Samo bojimo se da brojni od nas to neće doživjeti, eto koliko to sve ide puževim korakom.

Opraštamo se od Šimović, želimo njoj i njenim kolegicama puno sreće u radu, a na odlasku nam prilazi jedan mali slatki dječak i pita imamo li bonbon od jagode. Za razliku od nas, nevjerojatno koliko je njima malo potrebno za sreću. Često su oni naši odlični učitelji, samo ih mi, nažalost, rijetko kada doživljavamo ravnopravnima.

Maro Marušić