SKORO PA NEMOGUĆE U Gradu je danas teško naći stanove i kuće za dulji najam

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Ellie Leoni
Tri naizgled nepovezane priče s obale i o obali, objavljene u posljednjih desetak dana, pokazale su kako se dio Hrvatske od Konavala do nove granice sa Slovenijom, u savršenom krugu, istina polako, vraća na točku na kojoj je bio prije nego što je pretvoren u ogromni resort u kojem domaće stanovništvo ili služi kao pomoćno osoblje ili smeta na panoramskim fotografijama snimljenim s apartmanskih balkona.

Dok se javnost u općem napadu zakašnjele pameti zgražala nad slučajem iz Opatije, gdje je jednom šesnaestogodišnjaku naređeno da ode s plaže i, naravno, ponese svoj ručnik, ako već ne može naručiti piće po posebno nepovoljnim cijenama i unajmiti ležaljku, gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković najavio je gradnju POS-ovih stanova koji će biti namijenjeni iznajmljivanju građanima, uz  mogućnost, no ne i obvezu, otkupa.

Nešto kasnije, RTL je istražio koliko točno, znači puno, Hrvata i zašto ne može na ljetovanje, navodeći da bi rješenje za sve koji s prosječnim primanjima o moru uspiju tek malo maštati, bilo uvođenje - poticaja za godišnji odmor, piše express.hr.

Već jako dugo, desetljeće i više, kad se o Dalmaciji, Kvarneru, Istri  i ljetu govori, onda se govori o brojkama gostiju, rekordima, porastu prihoda i još većim očekivanjima. 

Tu, u bespućima statistike, izgubljeni su oni kojima Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Opatija i silna druga mjesta nisu destinacije nego adrese. 

Kako, naravno, takvih nije malo i kako se ama baš svi, ipak, ne mogu baviti iznajmljivanjem apartamana, pravljenjem koktela i rentanjem pedalina, ispostavilo se da život na jugu ugodno izgleda samo na razglednicama, dok u stvarnosti podrazumijeva muku traženja stanova, poslova i preživljavanja s uobičajenim prihodima i neuobičajenim cijenama, od sata parkinga do, eto, mjesta za sunčanje. 

Pretvaranje turizma u primarnu granu gospodarstva i uporno, kolektivno vjerovanje kako se od nekoliko mjeseci sezone može živjeti cijelu godinu došlo je do trenutka u kojem se valja suočiti s efektima procesa kapitaliziranja svega što se nekako da unovčiti. 

Ispostavilo se, dakle, kako se u, recimo, Dubrovniku može zaraditi, ali se ne može živjeti, jer stanova za dulji najam nema, dok je cijena četvornog metra takva da se eventualno može kupiti nešto dovoljno veliko za spavanje stojeći. 

Nije u takvoj situaciji gradnja državnih stanova i njihov najam za oko 1500 kuna mjesečno, jedno od mogućih, već jedino rješenje, i to s revolucionarnim potencijalom. 

Ne radi se, naime, samo o tome da se mladim obiteljima omogući pravo na stanovanje nego ih se, ako to sami ne žele, oslobađa dužničkog ropstva te ih u perspektivi čini mobilnijim. 

Jednostavno, ako je država stanodavac, a cijena stanovanja jednako prihvatljiva i razumna svugdje, uklonjena je jedna od najvećih prepreka da se netko iz, neka bude Osijeka, preseli u Dubrovnik, gdje će imati bolji posao, veću plaću ili kvalitetnije obrazovanje za djecu. Naravno, s potpuno istim motivima se može krenuti iz Dubrovnika u Osijek.

Koncept javnog stanovanja, međutim, može biti spasonosan i za stare jezgre dalmatinskih gradova, u kojima je apartmanizacija ubila život na devet mjeseci godišnje. Kada, dakle, prođe sezona i odu dragi gosti, kad se više nema kome što prodati, opuste zapravo najljepši dijelovi, recimo, Splita ili Šibenika, oni u kojima još ima – i jedini su neiskorišteni – stanova u javnom vlasništvu, čijim bi dugoročnim najmom kamene kuće opet dobile stanovnike. 

Kad se o posljedicama ne razmišlja na vrijeme, onda se s njima suočava na najbolniji način. Prekjučer su ih osjetili oni što su pokušavali naći stan u Dobrovniku, a jučer jedan tinejdžer kojem je kupanje na nekada javnoj plaži onemogućeno zato što nema čime platiti boravak pored mora. 

I nije to, naravno da nije, niti prvi, ni zadnji takav slučaj: koncesioniranje, naime, ne može funkcionirati drukčije. Nitko, u prijevodu, ne unajmljuje plaže da bi kasnije na njima trpio one što svojim boravkom ne sudjeluju u povratu ulaganja.

Problem je, međutim, što se to znalo oduvijek, da bi počelo smetati nakon što je šteta već učinjena, pa su sad ostali samo strpljenje dok najam nekadašnjeg zajedničkog prostora ne istekne bez mogućnosti produljenja ugovora i grintanje kao oblik ispuštanja nervoze i umanjivanja osjećaja vlastite nemoći, kreiranog, uz ostalo, i zajedničkom vjerom da ćemo, koliko god nas ima, lijepo živjeti tako što ćemo sve iznajmiti na dva-tri mjeseca. 

Praksa, očito je, pokazuje da nećemo: južnjaci nemaju gdje spavati i okupati se, dok ih sjevernjaci nemaju čime posjetiti. Ako je, a jest, naša nesreća u tome što smo uvijek spremni na izbor najgoreg od svih loših rješenja, sreća je što, zapravo, znamo kako popraviti štetu i imamo stanovitih iskustava iz prošlosti, koja se, kako vrijeme odmiče, čini sve boljom.

Dubrovačko javno stanovanje jedna je od metoda spašavanja života na obali. Druga su, naravno, javne plaže, a treća... Njoj treba smisliti novo ime, ali tek nakon što se prekopira pa apdejta nešto što je već postojalo i služilo radnicima da godišnji provedu sa slanom kožom i manjkom odjeće na njoj.

Nekada su, nije to tako davno bilo, u Hrvatskoj postojala radnička odmarališta, samo što su u međuvremenu ili propala ili su ih pojele privatizacija, apartmanizacija, resortizacija, koncesije... 

Ma sve ono što smo žarko željeli dok nam se nije pokazalo u svom punom kapacitetu i učinilo, kako južnjake tako i sjevernjake, biološkim viškom na poželjnim turističkim destinacijama od Konavala pa sve do nove granice sa Slovenijom, namijenjenim onima što na mitsko pitanje "ko to more platit?", odgovaraju rutinski - "mi". I to najčešće na nekom stranom jeziku, piše express.hr, prenosi portaloko.hr

comments powered by Disqus

Popularni Članci