Početkom ovog listopada umro je dubrovački profesor Milan Medvidović, diplomirani ekonomist. Imao je 82 godine.

Iako je imao dosta godina, u sjećanju će ponajviše ostati mladima iz Dubrovnika. Zbog čega? Profesor Medvidović imao je svakodnevni ritual odlaska u kafić, i to u one gdje pretežno zalazi mladost.

Najveći dio mirovine proveo je upravo po zadimljenim objektima, gdje bi dobar dio dana čitao svoju omiljenu Slobodnu Dalmaciju, ponekad razgovarajući u pauzama od čitanja, a ponekad samo šuteći.

Brojna dubrovačka mladost najviše će ga pamtit po njegovim svakodnevnim dolascima u kafe-bar Kina Slavice kod legendarnog Jože. Svaki dan ste tamo mogli vidjeti dubrovačkog profesora kako mirno sjedi i ispija mali espreso s kap mlijeka pod bogatim krošnjama borova. Profesoru je mladost čitav život i radni vijek bila prirodno okruženje, pa je logično da se i u Kinu Slavica, gdje su u to vrijeme najčešće dolazile osobe s dvadeset i nešto godina, osjećao kao doma. A profesora su napušeni hašišari istinski voljeli i uvijek ljubazno pozdravljali odajući mu veliko poštovanje što je uspio toliko teških i napornih godina natovariti na leđa i iznijeti ih kroz život. I evo još uvijek ih nosi, tu u legendarnom objektu Slavice odakle se pruža jedinstveni pogled na daleku pučinu, u vječnost…

A onda jedan dan, otišla je naša lijepa Slavica. Nije je više bilo. Došlo je novo vrijeme. Oduzeo nam ju je profit. Dobro srce našeg gazde Jože to nije moglo podnijeti, pa je i on otišao skupa sa Slavicom. Na onu daleku pučinu, u vječnost…

Nije bilo lako ni našem profesoru. I njega je užasno pogodilo što su mu kapitalistički s(i)novi uzeli dnevni boravak. Bio je tužan. Govorila mu je ona njegova mladost da sada u Dubrovniku nekretnine diktiraju sve, i da onaj tko ima prostor ima novac. Naš dobri profesor, iako s uspješno završenim fakultetom, to nikako nije mogao shvatiti. Živio je sam u ogromnoj kući na dva kata, imao je sigurno 300 kvadrata za stanovanje i još mnogo više okućnice, ali nikad u svom životu nije kune zaradio od te bogate imovine. Ni na kraj pameti mu nije bilo da bi to mogao iznajmljivati i ubirati bogatu rentu. Njega novac nije interesirao. Nikad.

Zato mu ništa nije bilo jasno kada je legendarna kafana kod Jože zauvijek nestala. Dubrovačka mladost jedno vrijeme nije viđala svog omiljenog profesora. Nije ga nigdje bilo. Mislili su čak da ni njegovo srce nije moglo izdržati tugu zbog gubitka oaze mira na Boninovu, ali onda se ponovo počeo pojavljivati po kafićima u onom svom poznatom detektivskom mantilu, noseći pod rukom svježe izdanje Slobodne Dalmacije.

Posljednje vrijeme dolazio je u kafić Dix u Sedam smrtnih grijeha. Tamo bi, u zadimljenom objektu, dobar dio dana čitao svoju omiljenu Slobodnu Dalmaciju, ponekad razgovarajući u pauzama od čitanja, a ponekad samo šuteći. Primijetio sam da bi katkad pogledao i koju nogometnu utakmicu. I tamo se odmah sprijateljio s mladošću, svojim prirodnim okruženjem.

U početku bi ta mladost govorila da je profesor Milan čudan. Ogovarali bi ga, raspitivali se o njemu kako bi doznali zbog čega u svojim ozbiljnim godinama obilazi zadimljene dubrovačke kafiće sa Slobodnom pod pazuhom. Popularna je bila jedna priča da se navodno Milan Medvidović počeo ponašati asocijalno kada ga je jedna njegova velika ljubav iz mladosti zauvijek napustila. Ali nikad nitko nije mogao potvrditi da je ta priča zaista točna. Milan Medvidović nije imao prijatelje. Barem ne one u klasičnom smislu.

Bio je sam, ali činilo se da nije osamljen. Za dobar život dovoljan mu je bio mali ugostiteljski objekt, mladost oko njega i Slobodna Dalmacija. Novca je mogao imati poprilično, ali to ga nije interesiralo.

A onda jednog dana nije došao na ono svoje mjesto blizu šanka. Stolica je ostala prazna. Mladost je i dalje bila tu, ali našeg profesora u detektivskom odijelu nije bilo. Slobodna Dalmacija ostala je nepročitana.

Dubrovački profesor toga dana, umjesto prema Dixu, uputio se na onu daleku pučinu koju je svakodnevno gledao s terase Kina Slavica, gdje mu stari prijatelj Joža opet pravi mali espreso s kap mlijeka donoseći svježu Slobodnu Dalmaciju…

U vječnost…  

Maro Marušić