No, s odlaskom manjeg broja gosta iz ionako solidno popunjenog turističkog rujna, nije otišla i nezdrava navika hotelskih kuća koje gledaju što više otežati domicilnom stanovništvu pristup 'hotelskim' plažama. Naravno, u sklopu riječi 'plaža' ide i pridjev 'hotelska,' jer brojni hoteli plaže ispod svojih hotelskih objekata svojataju sebi, unatoč tome što uglavnom nitko od njih nema zatvorenu koncesiju.

Više je faktora zašto se proteklih petnaestak godina ne možemo u miru okupati. Hotelska poduzeća koja su nekada bila u društvenom vlasništvu, koja su gradili i financirali građani Dubrovnika, prodana su izrazito jeftino pa su hoteli pali u ruke privatnika.

Svemu tome je prethodila orkestrirana pljačka uglavnom pod rukovodstvom jedne političke stranke, ali i SDP-a koji je poznat po prodaji obnovljenog Excelsiora za smiješne novce.

Nezaobilazni su tu i korumpirani direktori koji su do privatizacije hotelskih tvrtki svake godine pituravali hotele, mijenjali tapite, namještaj, izmišljali radove, a sve u svrhu kako bi umanjivali vrijednost tvrtke, krali novac i na kraju pripremili tvrtke za 'poklon' privatnim vlasnicima po znatno nižim cijenama.

U osinjaku lopova i lopovluka nije čak bilo niti čudno da izvođač radova jednog od hotela potpuno besplatno napravi vikendicu direktoru, a to sve samo iz ogromne razlike između tržišne i napuhane cijene radova. O tome uskoro, prije toga vratimo se na dubrovačke plaže.

Hoteli Babin Kuk, pod novim nazivom Valamar, u ovoj godini su se posebno potrudili zagorčati život domaćima koji se dolaze okupati na President, Neptun i okolna mjesta. Svaka površina na koju se mogao parkirati automobil je sada pod rampom, lancem ili je pak na to mjesto stavljena, kako iz Valamara kažu, prirodna stijena.

Podsjetimo kako iz Valamara nisu samo 'gostoljubiviji' prema domaćem stanovništvu. Prije 13 mjeseci osam njihovih konobara je u istom danu napustilo radno mjesto jer nisu mogli trpjeti izrabljivanje. Jedna od njihovih bivših konobarica je za Dubrovački dnevnik izjavila kako je lakše živjeti u koncentracijskom logoru nego raditi za Valamar.

I dovoljno je djevojka i rekla, i na primjeru gdje nekada društveno vlasništvo, koje je i danas na sudu s Gradom Dubrovnikom, zagrađuju lancima i katancima, jasno je kako to društvo nije previše briga za domaće ljude, niti djelatnike. Očito je važna isključivo zarada.

Tvrtka Valamar Riviera je u protekloj godini okrenula milijardu i sto milijuna kuna te je imala gotovo 24 milijuna kuna dobiti nakon oporezivanja.

Jer kako inače objasniti da turističko, trgovačko i društveno središte 'Mali Stradun,' koje je u isto vrijeme kada i cijeli kompleks izgrađeno s ciljem da bude jedinstven prostor za turiste i građane, danas zjapi prazno.

Kameno popločani trg s trijemom oko kojega su smješteni raznovrsni i atraktivni društveni prostor danas su jad i bijeda dubrovačkog turizma. Koliko god da se netko i trudi razvijati poslovanje na Malom Stradunu, s druge strane ga gazi Valamar s ukidanjem parkirnih mjesta.

I to je prava slika Dubrovnika. Ljudi koji se nemaju gdje okupati, ljudi nad kojima direktori provode teror i Dubrovnik koji je opljačkan i prodan strancima koji nemaju srca.