Jedan član obitelji iz Mokošice odlučio nam je ispričati tužnu priču koja je zadesila njihov dom krajem ljeta.

-Sve je počelo kada je moja stara baka od 90 godina jedan dan pala. Nakon pada bila je smještena na Odjel traumatologije Opće bolnice Dubrovnik, gdje je ostala maksimalan broj dana. Nije se mogla samostalno kretati, ni samostalno hraniti, nego infuzijom. Obzirom da je njena kćer, odnosno moja majka, teški psihički bolesnik, koju je sve ovo jako pogodilo, pokušavao sam pronaći neko rješenje, jer su moju baku s Traumatologije htjeli otpustiti, a meni nije bilo jasno kako i kuda s njom – priča nam unuk.

Uspio je nekako iskemijati prebačaj bake s traumatološkog Odjela na Odjel palijativne skrbi, ali ni tamo pacijentica nije ostala dugo, niti joj se zdravstveno stanje imalo poboljšalo. Otpuštena je iz bolnice na kućnu njegu. Tu počinju prave muke za ovu mokošku obitelj.

-Medicinska sestra koja je dolazila na kućnu njegu vrlo je kratko ostajala, ali najluđe od svega jest što vikendom uopće nitko nije dolazio. Kao što sam već rekao, baka nije mogla jesti, nego se hranila preko infuzije, a vikendom joj tu infuziju nitko nije imao dati, jer nitko nije dolazio. Siguran sam da je na kraju umrla od nedostatka snage, točnije gladi – priča nam unuk kojemu nije jasno kako se tako nešto može dogoditi.

Obzirom da mu je baka umirala, a da mu majka ima svoje probleme, bio je prisiljen dati otkaz.

-Morao sam dati otkaz kako bih se brinuo za njih dvije. Kako bi baka imala bolju skrb, kontaktirao sam svoje prijateljice koju su medicinske sestre da ponekad na volonterskoj bazi dođu i pomognu mi. Nije li ludo da ja okolo moram tražiti tko će se za nju brinuti? – pita se unuk.

Nažalost, nekoliko tjedana nakon dolaska na kućnu njegu, baka je preminula. 

-Obzirom da ja nisam znao što s bakom treba napraviti da bi imala bolju skrb, nadam se da će moja priča potaknuti nadležne institucije da se barem malo zamisle. Možda je rješenje u ovakvim i sličnim situacijama hitni pronalazak mjesta u domu gdje oboljele osobe mogu imati stalnu njegu od stručnih osoba. Ne znam uopće jesu li u Bolnici provjerili da je kćer pacijentice psihički bolesnik koji se za nju ne može brinuti, a osim toga i njena se situacija sa svim ovim jako pogoršala – pokušava unuk pronaći odgovore kako bi sutra nekome u sličnoj situaciji bilo lakše nego njemu, koji je prošao kalvariju, moravši čak dati i otkaz na poslu.

Pokušali smo i mi pronaći odgovore. Prvo smo se obratili Općoj bolnici Dubrovnik pitavši ih jesu li, kada se baka otpuštala iz Bolnice, provjeravali u kakvim uvjetima živi obitelj.

-Sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenta, ne smijemo vam davati te informacije – kazali su nam iz Bolnice, pa smo ih pitali jesu li mogli pacijenticu hitno prebaciti u dom za starije i nemoćne. Oni su odgovorili da nisu nadležni za smještaj pacijenata u domu, a ukoliko se s obitelji pacijenata ne može uspostaviti kontakt, onda se obavještava Centar za socijalnu skrb. Također su nas iz Bolnice uputili da se obratimo Domu zdravlja u vezi patronažne skrbi.

Ravnatelj Doma zdravlja Branko Bazdan odmah nam je na početku razgovora kazao kako Dom zdravlja nije nadležan za kućnu njegu u koju su uključene infuzije, već da to obavljaju ustanove zdravstvene njege u kući koje su u privatnom vlasništvu. No ravnatelj Bazdan bio je ljubazan, pa nam je pojasnio što dubrovački Dom zdravlja pokušava kako bi se zdravstveni sustav unaprijedio.

-Istina je da naš zdravstveni, a vezano za njega i socijalni sustav nije savršen, te se mogu dogoditi situacije kao što ih vi opisujete. Mi u Domu zdravlja Dubrovnik, upravo zbog takozvanih “rupa” u sustavu, formirali smo Mobilni palijativni tim čiji su osnovni članovi liječnik specijalist internist, liječnik specijalist obiteljske medicine, liječnik specijalist fizijatrije, medicinska sestra prvostupnica i koordinator palijativne skrbi (dipl.medicinska sestra). U proširenom sastavu MoPa tima je još niz članova od kojih je jedan i socijalni radnik koji procjenjuje socijalno stanje pacijenta i obitelji. Ukoliko MoPa tim procjeni potrebu koordinira se sa Centrom za socijalnu skrb, domom umirovljenika i dr., te se slične situacije (kao što ste ih vi opisali) pokušavaju riješiti na zadovoljavajući način. Nažalost to sve skupa je za sada samo “pilot projekt” Doma zdravlja, te tim može izlaziti ka pacijentima samo u slučaju poziva obiteljskog liječnika ili obitelji pacijenta, odnosno po pozivu bolničkog odjela nakon otpusta – rekao nam je Bazdan.

Nakon što ni od ravnatelja Doma zdravlja nismo dobili odgovore koje bi nam rasvijetlile ovaj naš slučaj, obratili smo se liječnici obiteljske prakse Nataliji Cakić kod koje je odlazila pokojna pacijentica. Doktorica Cakić nam isto tako nije pomogla u pronalasku odgovora, jer nam je kazala kako ne zna koja se ustanova za zdravstvenu njegu u kući brinula za navedenu pacijenticu.

-Skrb ne određujem ja, nego se to automatski dodijeli – bila je kratka doktorica Cakić.

Pokušali smo sami doći do medicinskih sestara koje su se brinule za pacijenticu, kako bismo doznali kako je moguće da pacijentici nitko ne dođe preko vikenda, iako mora primiti infuziju, pa smo se obratili Ustanovi za zdravstvenu njegu u kući Ane Švarc. Tamo su nam samo kratko kazali kako se oni za navedenu pacijenticu nisu brinuli, pa smo pokušali kontaktirati ostale ustanove za zdravstvenu njegu u Dubrovniku i okolici, no one nisu odgovarale na naše upite, niti su se javljale na naše uzastopne pozive.

Što na kraju reći? Zdravstveni sustav u ovom slučaju u potpunosti je zakazao. Pacijentici vikendom nitko nije imao dati infuziju, a isto tako o njoj nije imao tko cjelodnevno skrbiti osim unuka, koji je zbog toga morao dati otkaz na poslu, što je itekako pogoršalo ionako tešku financijsku sliku obitelji. Ne samo to, nego je i čitava situacija jako loše djelovala na psihičko stanje majke, koja je zbog svih proživljenih trauma, hospitalizirana na Odjel psihijatrije u Dubrovniku.

Maro Marušić