Ako ste se nasadili na naslov i produženu kafu od 365 kuna, onda slobodno možete produžiti dalje jer ovo nije još jedan članak o pljuvanju po Dubrovniku, Stradunu i dubrovačkim ugostiteljima.

Ovo je zapravo podrška svim dubrovačkim ugostiteljima s molbom da poskupe sve svoje artikle za 30 posto, ne zato što njihovi ugostiteljski objekti toliko više vrijede, nego zato što je u Dubrovniku sramota da iti jedno piće bude jeftinije od pedeset kuna.

Dubrovnik je prvi, a ako ćemo biti politički pristojni, drugi protokolarni grad Hrvatske. Dubrovnik je imao svoju državu kada su u nekim krajevima, koji su danas dio Hrvatske, vukovi poštu nosili. Dubrovnik je bio razvijeno mjesto, ukinuo ropstvo, prvi priznao Ameriku, imao ljekarnu, imao razvijenu diplomaciju i tako dalje.

Zašto to ponavljamo, te dubrovačke povijesne činjenice, kada će svaka neotesana tuka o Dubrovniku početi govoriti natezanjem riječi Grad tako da ono uvijek ispadne onako, debilno, Gruaaad, Guurad. Mrze kada naše čeljade pođe studirati u Zagreb pa joj seciraju govor kao da je došla iz Beograda i govori ekavicom u centru Knina.

Po shvaćanju jednog prosječnog neinteligentnog Hrvata iz ostatka zemlje, u Dubrovniku pare padaju s kruške, Abramovič svoj produženi makijato plaća karijolama funta od neto prodanog igrača Chelsija. Po malom poštenom čovjeku iz Hrvatske, naš radni dan počinje u 11, a završava u 11 i 30. Traje radno vrijeme tek toliko da naplatimo račune nekog prevarenog stranca koji nije pogledao u cjenik i vidio da mu jedan espresso košta 365 kuna.

Zašto baš 365 kuna košta jedan mali espresso? Zato da bi se budale pitale i mogle uspoređivati cijene sa Straduna s onima u Zapruđu. Kada bi cijena i bila 365 kuna, 25 posto PDV-a bi ionako išlo u državnu blagajnu, a potom za financiranje dovođenja autoceste u neku zabit pored Siska. Dubrovnik, koliko god superioran bio po svemu, turistički biser, i dalje nema autocestu, nema Pelješki most, nema brzu cestu do aerodroma. Autom putujemo satima do Zagreba, čekamo na graničnim prijelazima kao da smo imigranti, a ne da idemo u sebe doma, avioni do Zagreba su nam skuplji nego do Frankfurta ili Nice, ali ne, važno je koliko košta jedna kafa u Dubrovniku.

Konkretno, ugostiteljski objekti na Stradunu svoj dan započinju s manjkom u kasi od, fascinantnih, u prosjeku, šest tisuća kuna. Toliko ih, naime, dnevno stoji prostor kojeg plaćaju. Još im sunce nije ugrijalo objekt, a već trebaju platiti javnu površinu Gradu, plaću ljudima, nabaviti robu i ono najgore, moraju preživjeti živčani slom kad svaki žitelj naše jedine Domovine napravi selfie sa cappuccinom i računom i odašilje ga preko društvenih mreža direktno do urednika lifestyle rubrike nekog nacionalnog portala koji ga s oduševljenjem objavi i preko Googlea uzme par tisuća kuna uz osmijeh jer su ovce ponovno nasjele na davno izlizanu foru sa skupim kafama u Dubrovniku.

A rješenje je, naravno, jednostavno kao i brojna druga koja nisu kompleksna. Ako vam je skupo sjedati na najljepšoj ulici na svijetu i ispijati to što vam je skupo, onda nemojte dolaziti. Ako vam je gore navedeno uvredljivo i bezobrazno, onda sa Straduna skrenite 27 metara u desno i sjedite u kafić koji će glumiti malu birtiju u Zapruđu s niskim cijenama.
Vrijeđanje je inteligencije da vam je čast na Trgu svetog Marka platiti nešto deset eura, a da vam je skandal platiti u Dubrovniku istu stvar pet. To nije normalno, to nije zdravo, to je naprosto bolesno.