Intelektualna i psihološka priprema za akciju jednosatnog žicanja po centru Zagreba trajala je ravno tri minute. Ne patim od obzira, nije mi neugodno naprasno prekinuti nečiju komunikaciju, ako me vidi netko koga poznajem – baš me briga. Žicari su već odavno oguglali na tuđu percepciju i totalno se fokusiraju na biznis. Znači, tu smo negdje. Drugo – pristup. Odlučio sam ne biti previše rječit, ne pretjerano šarmantan i uletavati s najklasičnijim mogućim pitanjem: 'Oprostite, imate li pet kuna, fali mi za sendvič?'

Pet kuna je zlatni rez malog i velikog iznosa i što je najbitnije, kovanica je, pa je ne doživljavamo kao ozbiljan keš. Međutim, čudom matematike, samo četiri takve kovanice proizvode iznos od 20 kuna, koji u komadu teško da ćeš izvući iz nečijeg novčanika. Žicanje po kunu-dvije nepotrebno je rasipanje energije i zapravo idiotski. Netko tko bi ti dao pet, ovako će ti dati dvije kune i bez veze si potrošio raspoloženog klijenta. Onaj, pak, koji bi ti najviše dao dvije, dat će ti ih i ako tražiš pet, tako da ništa ne gubiš. Žicati drito deset kuna i više je prepotentno, iako može imati retoričku funkciju koju sam uspješno testirao. Tražiš pedeset, gledaju te u nevjerici, nasmiješ se, veliš 'a onda može i pet' i odjednom zvuči kao vrlo skroman upit.

OK, naumio sam brstiti bakšiš na četiri lokacije  Jelačićev trg, Tkalčićeva ulica, Cvjetni trg, Bogovićeva ulica - i uletavati svima od devet do 99, muško, žensko, solo, u skupini. Ne zaustavljati one koji hodaju, nego isključivo ekipu u stanju mirovanja. Prvenstveno one posjednute po terasama kafića, onda one na klupicama i eventualno dok čekaju tramvaj. 

Nalazim se s fotografom Matejom. Dolazimo na Trg u 13:35. Okida fotku pod satom. Klap, akcija. Vraćamo se točno u 14:35. Još jedna fotka na istom mjestu. Sjedam sa strane. Iskrcavam lovu. Brojimo i dolazim do dražesnog zaključka: u Zagrebu se u sat vremena može užicati ravno 126,90 kuna. 

Priznajte, fenomenalna satnica. Čovjeku dođe da poput sv. Franje napusti sve što je prije radio i ode u svijet, pardon, četvorni kilometar zagrebačkog centra i propovijeda o kusuru koji mu fali za sendvič. Tri sata dnevno druženja s dragim sugrađanima po strateški isplaniranim lokacijama, da se ne pojavljuješ prečesto na istom mjestu, i eto ti plaćice od oko 12.000 kuna mjesečno, što je za tipa kojem fali pet kuna prilično fer kompenzacija.

Eureka. To je taj dio slagalice koji je nedostajao. Misterij koji ćutiš šestim čulom dok promatraš poduzetnu ekipu u obilasku stolova. To su vrlo moguće ljudi koji mjesečno natuku tri tvoje plaće i za duplo kraće radno vrijeme. Hrvatski san u destiliranom i koncentriranom obliku.

Više čitajte na T-portalu.