Jednog dana polovicom rujna 1970. godine došao je u moj ured Jozo Carević, predsjednik Okružnog suda u Dubrovniku, i donio sudski predmet u kojem je taj sud odlučivao o zahtjevu alžirskih vlasti da se izruče trojica Alžiraca: Boutif Rabah, Layache Alloua i Touati Sabah. Oni su bili komunisti i članovi tamošnje radničke partije koji su prisilili pilota putničkog aviona na lokalnoj alžirskoj liniji da skrene s puta i da leti prema Albaniji u kojoj su namjeravali zatražiti politički azil. Međutim, avion je radi snabdijevanja gorivom bio prisiljen sletjeti u Italiju gdje je otimačima bio ponuđen azil pod uvjetom da napuste avion i oslobode putnike. Oni su tu ponudu odbili u nadi da će uspjeti doći do svoje destinacije, Tirane. To se na kraju nije ostvarilo i oni su naposljetku sletjeli na dubrovački aerodrom..

Alžirce je sud u Dubrovniku osudio na svega nekoliko mjeseci zatvora, i to uvjetno. Ali nakon što su u skladu sa sudskom odlukom bili pušteni na slobodu, sva trojica su odmah zatim bili opet lišeni slobode, strpani u neki avion i odvedeni u nepoznatom pravcu (a u stvari vraćeni u Alžir). Predsjednik Tito osobno je obećao alžirskom ministru vanjskih poslova da će Alžirci biti izručeni te da nas to njegovo obećanje obvezuje. 

Predsjednik Okružnog suda u Dubrovniku izvijestio me da je sve to bilo izvedeno u njegovu odsustvu i navodno bez njegova znanja, a prema instrukcijama zamjenika Saveznog javnog tužioca Brajovića koji je specijalno s tim zadatkom došao u Dubrovnik. 

Treba naglasiti da ovo nije bila nikakva ekstradicija. To je bilo samovoljno uhićenje trojice ljudi koje je sud upravo pustio na slobodu, ali koji su potom bez ikakve pravne osnove ili sudskog naloga bili ponovno uhićeni i protiv svoje volje ukrcani u avion za Alžir.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.