Jeste li znali da se Stradun zvao po Srbinu?

Nije šala da je srpska struja u Dubrovniku krajem 19. stoljeća i početkom 20. bila vrlo jaka. Dokaz toga je da se i Pravoslavna crkva izgradila usred stare jezgre, a to, samo nekoliko desetljeća prije, Dubrovačka Republika nikad ne bi dopustila.

Završetkom Prvog svjetskog rata i ulaskom Dubrovnika u Kraljevinu SHS, srpska struja u Dubrovniku još više jača, a krojenjem Zetske banovine, Dubrovčani su po papire morali na Cetinje.

Veliki udar na kulturnu baštinu Dubrovnika došlo je kada je vlast iz Beograda zahtijevala da se postavi reljef kralju Petru I Oslobodiocu, rad kipara Ivana Meštrovića, poviše ulaska na Stradun s vrata od Pila. Dubrovčani, iako su negodovali,  tome se, naravno, nisu mogli oduprijeti, ali su poput svojih prethodnika, iskoristili dar diplomacije, i zauzvrat što se kralju Petru postavlja refelj tražili su od države da pripiše na gradske vlasti vlasništvo nad zidinama, tvrđava i drugim važnim građevinama iz doba Republike poput Sponze.

Dogovor je postignut – reljef kralja Petra postavljen je u vratima od Pila, a Dubrovčani su u javno vlasništvo dobili vrijedne građevine. Nažalost po Dubrovčane, kralj Petar Karađorđević je osim reljefa, dobio i ulicu, i to, ni više, ni manje, nego – Stradun. Najpoznatija dubrovačka ulica preimenovana je tako u Placa kralja Petra, dok je ulica od Puča prvo dobila ime Ulica kralja Aleksandra, pa potom ime Ulica kraljice Marije. Poljana kod Onofrijeve fontane prozvana je Poljana cara Dušana.

Sve je to tako potrajalo do 1941. kada su ustaše nastavile sa sličnim budalaštinama kao Srbi. O nazivu tih ulica već smo pisali.

NAPOMENA U tekstu su korišteni dijelovi knjige Dubrovački spomenar autora Vedrana Benića