MLADA MAMA SLIKARICA 'Ponekad je Dubrovnik za mene grad snova i utočište, a ponekad – zatvor'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: GO DUBROVNIK
Kad se zovete Lena i živite u Dubrovniku, zaista su male šanse da ćete pronaći imenjakinju, a kad je napokon pronađete, vašem veselju nema kraja. Pogotovo kad je vaša imenjakinja jedna mlada, totalno cool mama dviju preslatkih djevojčica, koja žonglira između majčinstva i slikarstva. 

Lenu sam upoznala prošli tjedan i na mene je ostavila zaista jak utisak. Dok sam hodala Stradunom, lako sam je prepoznala već izdaleka;  zamišljeno je sjedila na skalinima ispod Orlanda. Kad sam stigla do nje s osmjehom mi je pružila ruku i u isto vrijeme kad i ja rekla “Drago mi je, Lena”. U nastavku pročitajte što za GoDubrovnik govori slikarica Lena Kramaraić.

Kako je sve počelo i kad ste otkrili da je umjetnost vaš životni poziv?

Prvi odgovor koji mi spontano dolazi je: Nisam imala izbora.
Nije bilo ključnih trenutaka u kojima su se donosile odluke niti je postojala B opcija, zapravo je cijeli razvoj događaja (slikanje..školovanje…) bio prirodan i spontan. Od roditelja sam imala potporu i poticaj da se krenem u likovne vode, ali isto tako veliku, čak za mene pomalo i preveliku slobodu imala sam da sama donosim odluke i živim s njihovim posljedicama.

Lena, što je Dubrovnik za vas?

Ludo je sve što se događalo u mojoj glavi po pitanju Dubrovnika još dok sam ga turistički posjećivala, kako je donesena moja odluka za preseljenje i ono sve nakon duga je priča. Usponi i padovi, borba koja me promijenila iz curice u osobu kakva sam danas, još traje jer je izazov koji me potaknuo na preseljenje još prisutan, drži me aktivnom, a život u Gradu čini mi uzbudljivim. U nekim trenucima Dubrovnik je za mene bio grad snova, utočište, a u nekima zatvor.
Trenutno pokušavam pronaći širinu pogleda i slobodu u sebi unutar zidina.

Koja mjesta u Gradu za vas imaju posebno značenje ( ili mjesta na kojima dobijate inspiraciju)?

Cijeli stari grad za mene ima posebnu čaroliju, riječima neopisivu, od prvog dana (kojeg se jasno sjećam) kada sam ušla u Grad, pa sve do danas. Taj prvi dojam se puno promijenio kroz period u kojem sam upoznala i sve mane života u Gradu ali i te mane kao da su mu dale neku posebnu snagu i učvrstile naš odnos . Volim okolicu Dubrovnika, posebno otoke. I sva zelena mjesta.

Opišite nam svoj kretivni proces. 

Mislim da ne postoji kreativan proces jer to nije nešto što je u procesu, nema početak ni vrhunac, više je kao neko stalno stanje u radu i životu unutar kojeg rad i život postaju jedno te isto. Kao takav moj način života/moja profesija je privilegija i dar na kojem sam zahvalna ali isto tako i stalna borba.

Tko su djevojke na vašim slikama?

Ženski likovi su prisutni od samog početka i na prvi pogled nosioci su slike. Na drugi, pronicljivi pogled, one su samo sredstvo u radu, stvaraju atmosferu, prenose informacije i podražaje iz vanjskog svijeta na platno. One su projekcija mojih želja, strahova i iskušenja. Na njih gledam kao na likove bez spolnog određenja.

Odabrala sam prikaz ženskog, a ne muškog tijela jer mi je ono poznatije, prirodnije u radu i vizualno slikovitije ili me možda glava/ruka, naviknuta na slikanje žene više sama vodi.
Također, osobna komponenta ovdje ima važnu ulogu jer uvijek sam to: malo ja. Od sebe polazim u radu i kroz sebe gledam na svijet oko sebe, ako je moje slikarstvo odraz mog pogleda na svakodnevicu onda sam ja, kao ženski lik, na neki način, često uključena u prikazima. Likovi na slikama nisu dobno definirani pa su tako djevojčice, žene i starice prisutne u jednom te istom liku kao da negiraju ili slave vrijeme i kružni životni ciklus.

Cijeli intervju pročitajte na GoDubrovnik.