PUTOPIS ŠVEDSKA 'Tko kaže da je Skandinavija skupa? Odnio sam na put 700 eura keša i sve sam vratio kući'

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Donosimo vam putopis iz Švedske, jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta

Kada čujete riječ Švedska, što vam prvo padne na pamet? Ja, recimo, zamišljam nepregledna šumska prostranstva vazdazelenog novca, koji u listopadu pada po svim stanovnicima Švedske, osiguravajući im visoki životni standard. Nitko u toj tamo Švedskoj ne zna što znači riječ 'prosjak', ta je imenica, zbog slabe upotrebe, izbačena iz Klaićssonovog rječnika još negdje u Prvom svjetskom ratu. Sve je lijepo u toj zemlji, teče tamo med i mlijeko, nema sirotinje, nema kriminala, nema smeća, nema zagađenja, svi su obrazovani, kulturni i lijepo odgojeni, osim Zlatana Ibrahimovića, ali on ionako nije Šved.

Kada sam ugledao suludo smiješnu ponudu nesretnog Ryanaira – povratna karta od Zadra do Stockholma za 30 eura – odmah sam donio odluku da osobno odem provjeriti moje švedske teorije. Moji prijatelji Kare i Guly su pristali poći sa mnom i odmah je krenulo planiranje. Naravno najvažnije pitanje za svakog potencijalnog turista u sjeverne europske krajeve je kolike su tamo cijene? Svakakvih sam se priča naslušao o skandinavskim cijenama – jednom davno najbogatiji čovjek koji je ikada živio na planetu Zemlji, car Malija Mansa Musa, sit vrućine u subsaharskoj domovini, odlučio je malo otići u Švedsku na provjetravanje, i čim se iskrcao sa svoje deve na ulazu u stockholmsku Gamlu Stan, naručio je pivo. Kada mu je konobar s jarčevom bradicom donio račun, Mansa Musa, iako najbogatiji čovjek svih vremena, nije imao dovoljno zlata za platiti švedsko pivo, pa je skroz poludio i prebio nesretnog švedskog radnika isčupavši mu onu dugouzgajanu bradicu. Tada je, prema legendi, nastala ona slavna izreka „…kako Musa dere jarca“.

Nakon dugo razmišljanja koliko love ponijeti u Švedsku, jer će me tamo sigurno oderati k'o jarca, odlučio sam uzeti 700 eura za 7 dana. Valjda će mi 100 eura dnevno biti dovoljno, pa nije to mala para, iako za svaki slučaj, uzet ću i karticu. Ma briga me, neka potrošim sve, jednom u životu ide se u rodnu zemlju Stefana Edberga, moga heroja iz mladosti.

Ryanair ne bi bio Ryanair i imao one smiješne cijene da ne postoje razne patke u njegovom poslovanju. Pa tako i činjenica da mi uopće nismo sletjeli u Stockholm, nego u gradić Nykoping, udaljen više od 100 kilometara od glavnog grada Švedske. E upravo se tamo nalazi minijaturni aerodrom Skavsta na koji je pilot prizemljio leteću grdosiju kasno uvečer u 23 i 30. Pošto smo mi imali smještaj u Uppsali, gradu dodatno udaljenom od Stockholma 70 kilometara ali u suprotnu strana od Nykopinga, te da bismo što prije otišli na spavanje, odlučili smo iznajmiti auto. Naravno već prije smo ga rezervirali preko interneta, ali nas je na šalteru dočekalo ogromno iznenađenje. Zaposlenik Sixta nije nam ga htio iznajmiti bez da imamo kreditnu karticu kao polog, koju, naravno, nismo imali. Koje ludilo, preko interneta smo rezervaciju platili s običnom karticom, a kada smo došli na lice mjesta preuzeti auto, sada više ne može. Nagovaramo čovjeka da mu ostavimo polog u kešu (i njemu nešto sa strane), ali čovjek neće ni da čuje. Propisi su propisi, zakon je zakon, sve jest kako jest, i nema tu prostora za staru, dobru balkansku improvizaciju u obliku korupcije. Dobrodošli u Švedsku!

Eto ti jada, moramo sad s javnim prijevozom, prvo busom do Stockholma, a onda i do Uppsale. Bit će to duga, teška noć. Pitamo vozača busa da nam proda karte, a čovjek nas u čudu gleda jesmo li mi normalni. Kaže nam da on ne prodaje karte. Pa dobro gdje je šalter gdje ih možemo kupiti. Vozač nas ponovo u čudu gleda jesmo li normalni. Tamo vam je automat, karte se kupuju s karticom, govori nam pogledom. Cijena je 10 eura po osobi.

Vasa muzej je jedna od najvećih atrakcija Stockholma

Eto nas u Stockholmu, dobra vijest je da nema više roaminga u EU, pa surfamo po cijenama kao da smo kući. Naš prijatelj Google nam na mobitelu objašnjava kako ćemo do Uppsale. Sreća postoji noćni bus. Eto nas na stanici, ali čekaj malo, ovdje nema automata za kupiti kartu. Možda se karte kupuju u busu, kaže Kare. Mo'š si mislit. Vozač nas opet iznenađeno gleda kakve mi to nebuloze pričamo o kešu i novčanicama. Zadnji put je papirnato platno sredstvo vidio još u vrijeme kada je Janica Kostelić nabijala komplekse Anji Parson. Pa kako ćemo sada platiti kartu, jadni ti smo. Sreća da je vozač bio dobre volje, pa nam je objasnio kako se karta može kupiti i preko aplikacije na mobitelu. On nam ju je i pomogao instalirati, te nam je objasnio što da radimo. Naposljetku smo je uspjeli kupiti, karta je po osobi koštala 5 eura.

Sutradan iz Uppsale odlazimo u Stockholm, ali vlakom. Opet ista procedura. Automat, kartica, karta. Samo vlak je skuplji od busa, dođe 10 eura. Žurimo posjetiti Vasa muzej. Radno vrijeme mu je zaista kratko, od 10 do 16. Inače većina toga u Švedskoj, uključujući i trgovine odjećom, ne radi dugo kao kod nas. U 17, ili najkasnije 18, sve je zatvoreno. Pogotovo ništa ne radi nedjeljom, ni gradilišta, ni supermarketi, čak se i ugostiteljski objekti otvaraju puno kasnije, nego u Lijepoj našoj. Vikendom ujutro, skandinavski gradovi izgledaju kao napušteni. Taj trend smanjenja radnih sati i povećanja slobodnog vremena karakterističan je za Švedsku. Oni pokušavaju postići da im radnici budu što produktivniji u manje sati na radnom mjestu.

Iako je neki njihov Andersson Vlahušić uveo Stockholm Card s kojim se može obići puno muzeja i imati još neke druge beneficije, to je neisplativo uzeti, upravo zbog kratkog radnog vremena muzeja. Tako smo mi platili uobičajenu cijenu karte za Vasa muzej, koja dođe 100 kuna. Ne biste vjerovali, ali karte smo kupili – karticom – jer ni u muzejima ne barataju s kešom. Sreća da ništa nisam mijenjao u švedske krune, jer što bih sada radio s tim novčanicama? Donio ih doma kao suvenir?

Vasa muzej je sjajan. Ako vas put ikad nanese na sjever, svakako ga posjetite. To je muzej velikog drvenog jedrenjaka iz 17. stoljeća, koji je potonuo na premijernom putovanju, a s dna je izvađen u 20. stoljeću, te je sjajno očuvan. Zašto je potonuo? Zbog pohlepe švedskog kralja, koji je arhitektima i inženjerima naredio da izgrade dodatnu palubu s topovima, koja je narušila stabilitet broda.

Naporan je život turista, čovjek se obilazeći muzeje i gradske znamenitosti umori i ogladni. Toga sam se bojao – gladi u Švedskoj. Gdje sad možemo nešto normalno pojesti po pristojnim cijenama, a da nije junk food? Sigurno će nas oderati kao Mansa Musa onog jarca.

Šetamo polupustim stockholmskim ulicama i tražimo restoran. Turista nema previše. Listopad je, a već je dobro hladno. Temperatura je oko nule. Njihova turistička sezona gotova je u drugoj polovici rujna. I puno prije se smrači nego kod nas. Noć im je već sada dva sata duža nego u Hrvatskoj, a zimi će to još narasti. Nije im lako ovdje živjeti u manjku svjetla. Vjerojatno su upravo zato tako lijepo uredili društvo, jer tko bi inače živio u ovim surovim klimatskim uvjetima? Bolje biti siromašan tamo gdje je lijepo vrijeme, recimo u Brazilu, nego siromašan u Švedskoj.

U Skandinaviji ima puno prosjaka

Iz misli me prenuo Gulyjev glas koji je ugledao kineski restoran po primamljivim cijenama. Za 10 eura šema all you can eat. I hrana uopće nije loša. Pa je li ovo ludo? Za ovakve smiješne novce se najesti u Švedskoj. Nema šanse da bi to mogli u Dubrovniku. Može se itekako povoljno proći na putovanju u Skandinaviju, ako se čovjek malo pripremi. Avion se može naći za 30 eura, na Airbnb-ju ima sasvim pristojnih apartmana (privatna soba s zajedničkom banjom) po cijeni od pedesetak eura za noć, hrana po all you can eat restoranima uopće nije skupa, a može se uzimati na grame i u raznim šoping centrima. Javni prijevoz je skuplji nego u Hrvatskoj, dođe 25-30 kuna, ali nije to stavka na kojoj ćete previše potrošiti. Kafa je 2 eura, jedino su cijene alkohola znatno veće nego u ostatku Europe. Pivo će vas doći preko 50 kuna, vruća čokolada oko 30 kuna, pizze su isto skupe, više od 100 kuna, ali, rekli smo već, to se ne jede u Švedskoj kada već postoje all you can eat restorani. Ako nećete ispijati velike količine alkohola u noćnom provodu, Švedska, kao ni ostatak Skandinavije uopće nije skup, a neke su stvari čak i povoljnije nego kod nas, prije svega odjeća i obuća. Cijene u H&M-u i brojnim drugim, Hrvatima nepoznatim, dućanima su otprilike kao u Hrvatskoj, ali je izbor neusporedivi bolji. Tako da Hrvat u Švedskoj, gle čuda, može obaviti sjajan šoping. U supermarketima su cijene proizvoda nešto veće nego u Hrvatskoj, ali opet ima nekih namirnica poput lososa i sličnih proizvoda koji su jeftiniji nego kod nas.

Naravno, sve ovo gore nabrojeno ćete plaćati karticom. Keša u Švedskoj skoro da uopće nema, a i plan je da se potpuno izbaci iz upotrebe do sredine sljedećeg desetljeća. Zašto oni to rade? Odgovor je jednostavan. Izbacivanjem keša švedske se vlasti nastoje obračunati s crnom lovom, točnije pranjem novca. Preko kartice je znatno olakšano pratiti trag novca, plaća li se porez (koji je u Švedskoj među najvećim u Europi, i trećina svih zaposlenih otpada na javni sektor), ukratko, koliko su ukupni prihodi i rashodi švedskog građanina? Ako postoji kakav nesrazmjer u primanjima i načinu života, vlasti će istražiti odakle novac potiče, te ima li tu kakve korupcije i(li) kriminala?

-Što misliš, stari, je li u Švedskoj i prostitutke i dilere drogom plaćaš karticom? – zezali smo se za ručkom.

Kako god bilo, svih onih 700 eura keša vratio sam kući. Ali i na kartici sam potrošio znatno manje nego sam očekivao. Nije Švedska tako skupa kako se priča. To je samo jedan od brojnih mitova i legendi Skandinavije, o kojima ćemo više govoriti u sljedećem nastavku.

I da, ima masa prosjaka po Skandinaviji, i dalje se ta riječ koristi u pismu i govoru. Ne znam samo što će s njima biti kada skroz izbace novčanice. Prosit će preko kartice?

Maro Marušić

Popularni Članci