Marin Držić rođen je 1508. u Dubrovniku. Imao je petero braće i šest sestara. Svoj čuveni književni dar razvio je u Sieni gledajući seljačke lakrdije, komedije i pastirske igre te igrajući u njima.

Godine 1526. Držić je izabran za jednog od dva rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku, a dvanaest godina kasnije dobio je vladinu stipendiju nakon koje je otišao na studij u Italiju. Tamo je studirao crkveno pravo u toskanskom gradu Sieni. Na ispitima i nije baš blistao, a nije bio ni uzoran učenik ali ipak je bio omiljen među studentima koji su ga 1541. godine izabrali za predstavnika studentskog doma i vicerektora Sveučilišta. Međutim, kako Sveučilište već dugo nije biralo rektora Držić je obnašao i tu dužnost.

U to doba već krenuo umjetničkim vodama što se vidi iz policijskog zapisa (1542.) kada ga je policija uhitila u jednoj privantoj kući dok je glumio ljubavnika u jednoj predstavi. U to doba predstave su, iz političkih razloga, bile zabranjene.
Izgubivši interes za studije i nikada ih ne završivši Držić je napustio Sienu (1543.) i vratio se kući. Tu se nije bavio trgovinom poput oca već je pisao komediografska djela. Istovremeno stekao je i brojne neprijatelje među dubrovačkim bogatašima i trgovcima koji su se prepoznali u njegovim djelima.

Njegovo stavralaštvo nailazilo je na priznanje suvremenika, ali je isto tako pobuđivalo prijepore, a nakon praizvedbe Tirene, Držić je bio optužen za plagijat čijom je žrtvom trebao biti Mavro Vetranović, što je ovaj odlučno zanijekao te je čak napisao pjesmu podrške u kojoj brani Držića.

Što se tiče njegovih djela treba spomenuti dramska djela kao što su komedija “Pomet”, zatim pastoralna drama u stihu “Tirena”, rustikalna farsa u stihu “Novela od Stanca” 1550, rustikalno-mitološka drama u stihu “Venere i Adon”, komedija u prozi “Dundo Maroje”, komedija u prozi “Skup”.

Držić je djela pisao za prikazivanje o pokladama, a izvodile su ih kazališne družine zvane: Pomet-družina, Garzarija i Njarnjasi. Bio je pjesnik vedre, renesansne glume, dalek pobožnim preokupacijama. Izrazio je draž pučkog govora, progovorio je prostonarodnim jezikom te je prvi donio na pozornicu likove pjesnički i pučki ocrtanih 'našijenaca' (Pomet, Dundo Maroje, Tripče, Bokčilo i dr). Bio je vješt dramatičar, a njegov se komediografski opus održao sve do danas snagom nepatvorene umjetničke inspiracije. Umro je u Veneciji 1567. iznenadna i prilično tajanstveno. Sahranjen je u mletačkoj crkvi Sv. Ivana i Pavla. O njegovu životu 2006. snimljen je film Libertas.