Odvjetnik Željko Vidović: Otac je sprečavao viđanje majke i djeteta proteklih pet godina

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: DD
Odvjetnik Željko Vidović, kao punomoćnik svoje stranke, majke malodobnog djeteta u sudskom postupku ovrhe radi održavanja osobnih kontakata uputio je svoju reakciju o slučaju koji je uzdrmao javnost, prošlotjednom pokušaju ovrhe u Župi. Njegovu reakciju objavljujemo u cijelosti. 

Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku iz 2013.godine, potvrđena je Presuda Općinskog suda u Dubrovniku iz 2012.godine kojom je određeno i to točkom I. da se malodobno dijete povjerava na odgoj i čuvanje ocu, a točkom III. da se susreti i druženja majke s maloljetnim sinom određuju i to tri dana u tjednu poslijepodne u vremenu od 15,00 do 19,30 sati i to ponedjeljak, utorak i četvrtak, svaki drugi vikend u razdoblju od petka u 16,00 sati do nedjelje u 19,00 sati,  pola ljetnih praznika, pola zimskih praznika, te svaki drugi blagdan, odnosno praznik i to na način da roditelj koji preuzima malodobno dijete dolazi po istog kod drugog roditelja. 


Unatoč upornom i intenzivnom traženju majke da se ta odluka poštuje i provodi, otac je na sve načine nastojao osujetiti i onemogućiti provođenje iste. Majka dijeteta se bezuspješno obraćala i Centru za socijalnu skrb Dubrovnik i Obiteljskom centru, dolazila pred kuću oca dijeteta kad joj temeljem pravomoćne odluke pripada pravo da ima susret i viđanje s djetetom, ali u tome nije uspjela jer bi otac ili bio zaključan u kući i nije otvarao vrata, ili je bio negdje izvan doma boravišta i u svakom slučaju onemogućio je majci pripadajući joj susret s djetetom. Pokrenut je i ovršni postupak spram oca kao ovršenika. On je svaki put pisao žalbu na provedbu ovrhe, tražio je odgode ovrha i općenito na svaki način je pokušao spriječiti ili onemogućiti provođenje te odluke koja joj pripada temeljem pravomoćne sudske odluke.

Osim što je nadležno Općinsko državno odvjetništvo ustalo s optužnicom spram njega kao oca zbog neprovođenja odluke za zaštitu i dobrobit djeteta zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece-ne provođenjem odluke za zaštitu dobrobiti djeteta opisano i kažnjivo po čl. 173 st.1. KZ-a. Pokrenut je i drugi postupak od strane države i to radi povrede prava dijeteta i isti je u tijeku.

Svaki put kada je otac kao ovršenik u ovršnom postupku tražio odgodu ovrhe ili stavio prigovor da se ovrha ne može prihvatiti, odbijen je u cijelosti s tim traženjima što od Općinskog, što od Županijskog suda. Međutim, zbog proteka vremena sama majka je kao ovrhovoditeljica predložila, a sud prihvatio da na početku provođenja odluke u tijeku predaje djeteta njoj kao ovrhovoditeljici bude nazočna i ovlaštena osoba Centra za socijalnu skrb. I ti i takvi pokušaji kod provođenja ovrhe nisu urodili plodom jer je otac manipulirajući s djetetom svaki put onemogućio provedbu ovrhe, iako su u asistenciji ovrhe uz sudske osobe (suca, sudskog ovršitelja i stručnog suradnika suda) koje provode ovrhu sudjelovali i Centar za socijalnu skrb. 

S obzirom na navedenu situaciju, budući da otac na sve načine onemogućuje već pravomoćno određene susrete majke s djetetom, budući da su bezuspješno pokušavane provedbe ovrhe kao krajnje mjere, a u tome nisu imali svrhe ni određene izrečene i provedene novčane kazne, to majka opravdano smatra da se i njoj i djetetu nanosi nenadoknadiva šteta, jer je riječ o recentnom slučaju.

Svi koji sudjeluju u postupku dužni su čuvati tajnost postupka u obiteljskim stvarima temeljem Obiteljskog zakon i međunarodnih sporazuma o zaštiti djece te radi čuvanja dostojanstva djeteta ne može komentirati trenutne slučajeve jer je riječ o pravima i interesima djeteta.

Međutim, budući da su se u javnosti pojavile i izravne prijetnje mojoj klijentici ponukani smo reagirati.
                         
Na brojnim portalima objavljeni su neistiniti i degutantni članci u kojima se novinari obrušavaju na sud i provođenje ovrhe, ali još više i strašnije na moju stranku majku malodobnog djeteta i to na neviđeno svirep i lažan način miješajući se tako u cijeli taj postupak. Sve to je dabome učinjeno, usprkos činjenici što se zna da su glasine koje se šire vrlo lako dokaziva neistina. Nisu svi članci jednaki i nisu svi novinari jednako prišli svom poslu. Neki doista misle da je to što rade dobro i plemenito i kako je to u interesu prvenstveno malog dijeteta. Međutim, cijela ta hajka na moju stranku, ima za cilj odvlačenje pozornosti sa bitnog na nebitno i nevažno.

Za sve te „pravdoljubce“ moja klijentica je od njih osuđena trpjeti sustavne, permanentne i kontinuirane objede, vrijeđanja, poniženja i laži najnižih moralnih kategorija. 

Moja klijentica je rodila sina, vodila kvalitetnu brigu o njemu i njegovu razvoju i niti jednom nije u odgoju imala nikakav ni najmanji propust. Treba li da joj se uskrati viđanje dijeteta i koji su njeni grijesi i propustiu svemu kod odgoja dijeteta, svoje su rekli ljudi iz struke. Naravno da ona nije inkubator, koja ima zadaću roditi dijete i predati ga naručitelju, niti može biti pasivna i ne tražiti susrete s djetetom.

Moja klijentica je dobra i primjerena žena, uzoran građanin, ali svakako između ostalog, ona je dobra, brižna, nježna i topla majka s vrlo izraženim osječajem majčinstva, koja svog sina neizmjerno voli. Njena ljubav je neupitna i bezrezervna. Nikad nije napravila nikakav prekršaj, nikakvu nepodopštinu, savjesna je i apsolutno odgovorna i općenito ispunjava sve uvjete koji se traže od svake majke: da valjano i kvalitetno skrbi o svome dijetetu, što je ona uvijek činila i što će i kako će i ubuduće činiti. 

Kada ovleštene osobe koje vode postupak postave pitanje mojoj klijentici: želite li i smatrate li da otac treba biti kažnjen i želite li da mu se izrekne kazna zatvora, ona uvijek odgovara sa: „Ne! To ne želim, ne želim da bude kažnjen i nemam nikakvih ambicija za takvo što. Ja samo želim da budem uz svoga sina i da mu pružim svoju pažnju i ljubav.“ Eto tako bi se ukratko mogla opisati ona i izreći njezin stav o svemu vezanim za pitanje brige i odgoja malodobnog sina.

Za spoznati istinu o cijelom slučaju, bilo bi najbolje za javnost otvoriti predmete svih vođenih sudskih postupaka, ali i onih pred Centrom i drugih, ali na žalost to se ne smije. Takvo što bi bilo najućinkovitije i vrlo efikasno i pokazalo bi i ukazalo što je bit stvari, u čemu je kvaka, tko su loša a tko dobra strana i tko je moralno zakazao i tko „istjeriva mak na konac“. 

Međutim,to baš nije moguće bez posljedica, manjih ili večih jer su to uglavnom sudski predmeti u kojima je javnost isključena i gdje sva saznanja o činjenicama u postupku imaju oznaku tajnosti. To bi bilo najbolje prvenstveno za neke od novinara koji su nazočili na licu mjesta jer bi im to onda „otvorilo oči i prosvjetlilo pamet“ i ne bi bili u zabludi kako jesu u konkretnom slučaju. Istina, prema nekim saznanjima pojedinci iz tog reda su svojta ili tazbinska rodbina, u najmanju ruku prijatelji s obitelji oca, pa je i razumljivo ćemu tolika galama, a drugi su opet solidarni s kolegama i rade po inerciji, uvučeni u svoje zablude, gdje misle i drže kako rade plemenitu stvar: zaštitu dijeteta.

Djelatnici medija su profesionalci koji se vode svojim pravilima, kodeksima i zakonima, te svojim djelovanjem utječu kako na svakodnevni život, tako i oblikovanje društva. Međutim, djelatnici medija svojim postupanjem snose i svoj dio odgovornosti na život i društvenu sigurnost. Osobno smatram da javnost ima pravo biti informirana o načinu kako funkcioniraju državne institucije i biti kritična prema njima, ali uvijek i isključivo uzimajući u obzir najbolji interes djece, čime se štiti njihovo dostojanstvo, njihovi osobni podaci te pravilan psihofizički rast i razvoj. A u ovom našem slučaju dio djelatnika medija je postupio suprotno dopuštenom. I manje upućena osoba može lako zaključiti kako su u konkretnom slučaju ispunjeni i uvjeti za kaznenopravnu odgovornost. Šteta koja se nanosi djetetu upravo takvim radnjama je nesaglediva, ona je trajna i neotklonjiva a baš su posljedica radnji medijskih djelatnika koji misleći da rade dobro zapravo proizvode štetu za dijete i djetetu. Prvo javnost je isključena, drugo ne smiju se ni snimati ni objavljivati foto i video zapisi koji se tiču statusnih pitanja a ovo zasigurno takvo jeste, a najposlije, i svi podatci izneseni u člancima (uz izuzetke) uzeti su samo od jedne strane i prihvaćeni kao apriori istiniti.

Dakle, nažalost smatram i uvjeren sam kako je takvim postupanjem malodobno dijete bilo značajno izloženo. A to, složit ćete se, nije dobro za njegov život, zdravlje i razvoj.

Nadalje, svi bi mi bili najsretniji da ne postoje djeca kojima su ugrožena prava, dobrobiti i interesi, međutim, tome nažalost nije tako, i zato je zadaća: zaštita istih. Ali nije dobro unaprijed stvarati buku prije ovrhe i za vrijeme ovrhe i petljati se u postupke koji se vode radi ostvarivanja njihova prava. Pravo je dijeteta da ima kontakt i odnos s oba roditelja pa dakle u konkretnom slučaju i s majkom. To je i njegov interes. Roditelji u odnosu na malodobno dijete moraju imati partnerski odnos, a ovdje je to izostalo, jer je baš otac već davno isključivo rekao majci dijeteta kako nikad baš nikad neće biti s malodobnim sinom. Na to niti nema prava niti bi to bilo u redu. Majka je zdrava i prisvjesna osoba, nićim sputana (ima punu poslovnu sposobnost, radnu sposobnost, dobro zdravlje, solidnu inteligenciju, emotivna je i puna ljubavi za dijete kakva je uvijek i bila) pa nema ni jedan razlog da joj se uskrati viđanje dijeteta i susreti s njim sve onako kako je to i propisano i određeno u pravomočnoj i ovršnoj sudskoj presudi.

Kada je Centar za socijalnu skrb reagirao i tražio od oca da osigura i omoguči susrete majke i malodobnog Tonia, tvrdeči i smatrajući to ispravnim, otac je to odbio i uvjetovao da se ona podvrgne liječenju. Majka je, iako to uopće nije ni trebalo niti je bilo propisano, pristupila kod odgovarajučih eminentnih specijalista da zadovolji i taj zahtjev. Dobila je stručni nalaz da je zdrava i normalna osoba i da kod nje nema mijesta za bilo kakav terapijski tretman. To se ocu dabome nije svidjelo, jer je smatrao i držao to svojim adutom da iz tog razloga i ubuduće majci uskračuje susrete s sinom. Kada su nakon toga djelatnice Centra za socijalnu skrb savjetovale i tražile od oca da započne ostvarivanje majčinog prava na surete s sinom, dobile su kaznene prijave od oca dijeteta. Kaznene prijave dobili su i eminentni specijalisti iz dubrovačke bolnice. Onda je barem majci malodobnog djeteta postalo jasno da samo kroz sudski postupak može doći do kontakta sa svojim sinom. Spram oca malodobnog djeteta nisu pomagale ni novčane kazne ni pozivi od stručnjaka, ni apeli kako je u interesu dijeteta da ostvari kontakt i suživot i s majkom, onda je od njega (oca) i spram svih tih drugih osoba krenulo sustavno podnošenje kaznenih prijava (sudaca, policajaca, državnih odvjetnika,djelatnika Centra općenito svih koji su i u najmanju ruku uključeni u predmet).

Naime, nakon razlaza moje klijentice i njenog bivšeg supruga, 2008. god., zapravo nakon zlostavljanja i maltretiranja, majka je napustila zajednicu i s malodobnim djetetom pošla u Konavle u svojih (majke). Nerijetko danas kada dođe do zlostavljanja, mnoge majke (supruge) u nevolji napuste muževu kuću boravka pa tek kasnije idu i traže dijete (djecu) preko Centra i suda, ali ne, moja klijentica je s sobom povela i malodobnog sina. Dakle, dijete je nakon tih događanja bilo kod majke. Majka je cijelo to vrijeme dozvoljavala ocu kontakte i viđanja s djetetom, štoviše i poticala ih je bez obzira u kakvim su odnosima ona i bivši suprug bili i vodila je brigu o svom djetetu kao prava brižna majka uz svu potrebitu ljubav i pažnju koje je dijete trebalo. U tom razdoblju je otac djeteta jednom prilikom čak majci prijetio i smrću, i to pred djetetom, zbog čega je procesuiran i pravomoćno osuđen za počinjenje kaznenog dijela prijetnja. Čak je govorio majci da dijete nije njegovo. Više puta je napao i majku i liječnike djeteta kada se dijete razboljelo, optužujući ih da lažu i da je dijete zdravo, te da su oni u dosluhu kako on ne bi mogao viđati dijete!!!

Tijekom brakorazvodne parnice koja je trajala dugo, određeno je da se nad roditeljima djeteta provede psihologijsko promatranje na Poliklinici za zaštitu djece u Zagrebu gdje su roditelji bili u dva navrata. To je bilo tijekom prve polovice 2010. godine. Ponavljam, tom prilikom su mojoj klijentici, majci djeteta, u nalazu navedene klinike naveli da su «moguće naznake paranoidnog poremećaja osobnosti» kod nje te preporučuju da ista bude podvrgnuta psihijatrijskom tretmanu kod stručne osobe kako bi se uvidjelo pravo stanje, a najviše iz razloga što je moja klijentica kao dijete ranjena u Domovinskom ratu kao civil. Dakle, nalaz Poliklinike ne govori da je moja klijentica psihički bolesna osoba veća da su «moguće naznake psihičkog poremećaja», a svi koji se razumiju u psihijatrijsku medicinu znaju da poremećaj nije bolest, a u ovom slučaju nije čak dijagnosticiran ni poremećaj već se ukazalo na moguće postojanje istog. Odmah nakon što je dobio taj nalaz, otac djeteta koristi isti kako bi na Općinskom sudu u Dubrovniku dobio privremeno rješenje o skrbi nad djetetom što se dogodilo 2010. godine kada uzima dijete majci. 

Dijete uzima 03.08.2010.godine, prevarno i samovlasno. Kako se to dogodilo?

Toga dana u utorak, oko 13,00 sati otac je došao po dijete na dan koji je bio određen (KAO REDOVAN) za njihove kontakte, uzeo dijete i odveo ga k sebi u Župu, da bi se nakon nekoliko sati (18,00 SATI KADA JE OBVEZA VRAĆANJA DIJETETA) vratio njoj u Komaje, te joj rekao: „Uništio sam te glupačo, dobio sam . . . (ime djeteta), neću ti ga više nikad vratiti.“ Pri tome je njoj bacio pod noge kuvertu, sjeo u vozilo i otišao. 

Ona je u kuverti našla kopiju predmetnog rješenja.

Odmah je zahtijevala od Centra da joj vrate dijete, a oni su joj rekli da mora doći potpisati Rješenje i da prihvaća viđanje djeteta uz nadzor stručne osobe koju odredi centar i da je to uvjet da ona vidi dijete. (bitno: u spis je već bilo pristiglo mišljenje Poliklinike u kojem jasno i decidirano stoji: da isti ne smatraju trenutno neophodnim donijeti privremenu mjeru, niti majčine kontakte s djetetom staviti pod nadzor dječjeg psihologa kao stručne osobe.

- da se tužiteljica tada obratila i policiji radi vraćanja dijeteta, a isti su je uputili na sud. 

- da je TA PRIVREMENA MJERA UKINUTA RJEŠENJEM SUDA POD u rujnu 2010.godine , te da je sud u cijelosti prihvatio njene žalbene navode, imajući u vidu i zaključak vještaka da ne smatraju neophodnim majčine kontakte staviti pod nadzor dječjeg psihologa, niti donijeti privremenu mjeru, te imajući u vidu činjenicu da se majci preporučuju kontakti, dva, odnosno tri dana u tjednu, pa je da sud DUŽAN U NASTAVKU POSTUPKA OCIJENITI JESU LI ISPUNJENI UVJETI ZA DONOŠENJEM PRIVREMENE MJERE.

- da je otac zadržao dijete i nije ga vratio majci, iako je privremena mjera ukinuta.

Nekoliko dana iza toga moja klijentica odlazi kod dubrovačkih stručnih medicinskih osoba (eminentnih specijalista) koje su nad istom izvršili psihijatrijsko vještačenje i ustvrdili da ista ne boluje od nikakvog psihičkog poremećaja kao ni bolesti. Moja klijentica je na osnovu tog nalaza zatražila ponovno skrbništvo nad djetetom i Općinski sud u Dubrovniku je u listopadu 2010. godine donio privremeno rješenje da se dijete vraća na skrb majci, međutim otac djeteta ne samo da ne poštuje tu odluku Suda te ne vraća dijete majci, već ne da majci dijete ni na viđanje, ni na 5 minuta. Dakle ne dozvoljava nikakav kontakt između majke i djeteta koristeći žalbe, tražeći izuzeća svih koji su uključeni u donošenje takve odluke i podnoseći kaznene prijave protiv istih!!! Unatoč nastojanjima moje klijentice i Centra za socijalnu skrb Dubrovnik ti kontakti se ni dalje ne ostvaruju jer ih otac djeteta onemogućava na razne načine. 

Ipak sredinom 2012. godine majka uspijeva dogovoriti susret sa djetetom u Centru za socijalnu skrb Dubrovnik. Taj susret moje klijentice i njenog djeteta je trajao oko sat vremena i prošao je u lijepom druženju majke i njenog tada petogodišnjeg sina. Nakon tog susreta otac djeteta opet onemogućuje majci viđanje djeteta, iako je i dalje na snazi privremena mjera Suda. U mjesecu rujnu 2013. godine, opet uz velike napore, majka uspijeva uz posredovanje Centra za socijalnu skrb Dubrovnik vidjeti dijete na sat vremena u jednom parku u Župi dubrovačkoj i to na djetetov 6. rođendan. I taj susret je prošao ugodno po majku i dijete gdje je dijete primilo i poklon od majke i pokazalo da želi viđati majku.

Međutim, ubrzo nakon tog susreta završena je i brakorazvodna parnica kojom je dijete dodijeljeno na skrb ocu, ali samo iz razloga jer je do tada bilo s ocem i nije 3 godine vidjelo majku, osim u dva navrata, i tom odlukom Suda je bilo jasno određeno da majka ima pravo provoditi vrijeme s djetetom na točno određene dane u tjednu i vikende. Od tada su stvari krenule još na gore i otac više uopće nije dao dijete majci na viđanje. 

Prestao joj je odgovarati na pozive i poruke. Majka bi u dane koji su sudskim rješenjem bili određeni za viđanje djeteta dolazila na kućnu adresu bivšeg supruga, međutim uvijek bi nailazila na zaključana vrata i nitko joj se od ukućana ne bi javio niti otvorio vrata. Prolazili su mjeseci, a ništa se nije promijenilo. U međuvremenu je protiv oca podnijeta kaznena prijava za nepridržavanje sudskih odluka zbog čega je u tijeku kazneni postupak.

Kako je otac na sve načine izbjegavao da dijete vidi majku Sud je odlučio provesti ovrhu nad djetetom, ne misleći pri tome na prisilno odvođenje djeteta već na to da se majci omogući da napokon može doći u kuću gdje dijete živi i razgovarati s djetetom i na taj način ponovno uspostaviti izgubljeni kontakt s istim. Prva ovrha je određena za kraj mjeseca studenog 2015. godine. 

Dijete je tada bilo tiho i pomalo nesigurno ali je nakon razgovora sa stručnim osobama odlučilo da će se viđati sa svojom majkom. Odmah nakon toga, kada sudski ovršitelj ide priopćiti ocu da je dijete pristalo na viđanje s majkom, dijete odlazi u jednu od soba sa nekim od očeve obitelji, vraća se nakon par minuta i plačnim glasom i preplašeno govori da ne želi viđati majku. Druga i treća ovrha koje su provedene u mjesecu prosincu prošle godine završile su isto kao i ova kojom ste svi svjedočili preko medija, ali nitko nije naveo da je prilikom te zadnje ovrhe, kada se dijete smirilo, par trenutaka razgovaralo sa svojom majkom i tom je prilikom upitalo majku da li je ona njegovog oca spremila u zatvor na što mu je majka rekla da nije i rekla je djetetu još da ga puno voli.

Sve prije navedeno su činjenice koje su lako provjerljive. Dakle, nije točno da majka djeteta nije pet godina htjela vidjeti i skrbiti o svom djetetu. Točno je da je ona to uporno pokušavala ali joj bivši suprug to uporno nije omogućavao. Nije točno da je majka djeteta psihički bolesnik. Ona je potpuno funkcionalna osoba, zaposlenik je ugledne gradske tvrtke, nije joj dijagnosticiran nikakav psihički poremećaj a kamoli bolest i nikada nije napravila ni najmanji incident, blaga je i nježna osoba. Dijete nema razloga da ne voli majku. Zadnji njihov susret iz 2013. godine je prošao potpuno mirno i dijete se ugodno družilo s majkom. Iza toga susreta nikada ga nije vidjela jer to djetetov otac nije dozvoljavao!!! Nitko ne želi ovrhe nad djetetom, pogotovo ne djetetova majka, ali bi li do toga došlo da je otac bio barem malo spreman na suradnju? 
 
Sve to je zapravo žalosno i u konačnici šteti svima a najviše osim roditelja malodobnog djeteta, njemu samome. Ostat će repovi i repovi i sijene mračne, mače velike i teško izbrisive, i svi ti traumatični trenutci. Spram majke se vodi prava hajka, linč, a pravi i jedini cilj tog cirkusa je sakriti stvarne želje i ambicije i zadaće koje bi proizašle iz toga.

Imajući u vidu sve pouzdane i dostupne izvore u konkretnom slučaju radi se krajnjoj nakani oca i članova njegove šire obitelji (roditelji, sestra, zet) da po svaku cijenu, suprotno svim donesenim odlukama i savjetima nadležnih državnih tijela, majci uskrati viđanje i susrete sa svojim sinom. Sada se u novinskim izvješčima naglašava kako otac nikad nije sprječavao viđanje djeteta, iako je iz niza činjenica i okolnosti razvidno da jeste,  a koriste se i neistine kako majka nije zdrava osoba i kako nije podobna i sposobna brinuti se o djetetu, što je flagrantno, sramotno od onih koji to iznose i naravno apsolutno neistinito.

 Ne treba biti posebno pametan za zaključiti da je to dio plana (ne slučajnost) kako bi se onemogućili nesmetani susreti djeteta i majke. Još jednom je za naglasiti kako su prvenstveno u interesu djeteta susreti njega i majke, ali dabome, to je pravo i interes i majke.

To je ujedno i odgovor na sva postavljena pitanja u ovom tekstu.

I na kraju bih svima postavio samo jedno pitanje. Kako bi se Vi osjećali kada bi Vam bivši partner onemogućavao da vidite svoje dijete 5 godina, u godinama kada je to dijete u osjetljivoj razvojnoj fazi, a samo iz razloga jer bivši partner pokazuje veliki animozitet prema Vama a još k tome ste majka.

Cijenjeni mediji i građanstvo, prosudite sami.

Odvjetnik Željko Vidović

Popularni Članci