Moj djed je bio građevinski poslovođa, predradnik, moj otac geometar, a brat je građevinski inženjer, pa čitav život slušam anegdote s gradilišta, o uspjesima i neuspjesima građevinara, o teškom radu i zabavama, o pijanstvima i psinama njihovog bratstva iz baraka, o užasu kad bi koji pao s dizalice i kad je to valjalo kazati njegovoj ženi. U našoj kući uvijek se pričalo o prugama i cestama što su prošle kroz divljinu, o mostovima što su se izvili u luk iznad dubokih provalija, o tunelima što su probili planinske masive, o branama i akumulacijskim jezerima što su potopili doline i sela, i ako mene pitate, nema boljeg posla od toga. To je ono što muškarci trebaju raditi. Ništa nije tako muževno, odvažno i moćno kao građevinarstvo, rasječena litica, vijadukt što na betonskim stupovima vijuga preko drage, nasip što zaustavlja milijune i milijune kubičnih metara vode, zaderao bih se od ushita pred takvim silnim zahvatima kojima se nemilosrdna priroda učinila pitomijom, krotkijom, ugodnijom za čovjekov život.

Građevinski podvizi čudesno su promijenili i ovu zemlju i ovaj narod u posljednjem vijeku, otvorili su svijet gluhim, studenim i mračnim hrvatskim zabitima i uljudili naše pretke, šumska bića s lišćem i vlatima trave u čupavim bradama, što su dotad s brda na brdo većinom samo dovikivali samoglasnike, služili se jednim zakržljalim oblikom komunikacije kojega bi se i najdobrohotniji lingvist skanjivao nazvati jezikom. Naposljetku, deseci tisuća seljačkih sinova našli su posao i kruh u građevinstvu, odlazili u zidare, tesare, armirače, minere, obučavali se za upravljanje dizalicama i buldožerima. Pedesetih, šezdesetih godina prošlog stoljeća moji zemljaci su šaljivo pjevali:

Ako te niko neće, uzeće te Lavčevića poduzeće.

Zaista, da je momak bio ne znam kakav blesan, našao bi se i za njega kombinezon od ispranog trliša, cokule, plastična kaciga i jedan sic otraga u Tamiću duple kabine. Nešto bi i zadnji tudum znao raditi, makar da čekićem izbija čavle iz starih šalunga, ispravlja ih, broji, razvrstava po veličini i daje im imena katoličkih svetaca. Svaki bi na kraju imao svoje mjesto u ljudskom mravinjaku gradilišta, što u pet, šest, sedam godina, u prljavštini, buci i kaosu u nekakvom blatnjavom koritu podiže branu i strojarnicu hidrocentrale. Sve važno u životu mnogima se tu dogodilo.

Bio bi, na primjer, jedan mlad i naočit bagerist iz Muća i jedna ljepuškasta devetnaestogodišnja pomoćna kuharica iz, šta ja znam, Gornjeg Podbablja. Svaki put kad bi se na gradilištu oko podneva oglasila sirena, on bi prvi žustro skočio s velikog žutog stroja, pljusnuo se kratko po licu i rukama da spere prašinu i stao u red, da mu ona iz aluminijske manjerke kaciolom ulije variva od mahuna i junetine, punjenih paprika ili takvog nekog krepkog, masnog pučkog jela što je bogovski ukusno kad si umoran. I poželio bi tada bagerist nešto kazati kuharici, kako mu je zgodna kao jedna plava ženska iz kaubojskog filma u subotu na televiziji ili nešto tako dirljivo i slaboumno, ali bi se zasramio i jezik bi mu se zavezao, a i ona bi, bogzna zašto, pognula glavu. No u improviziranoj radničkoj menzi na rubu gradilišta, za stolovima od neoblanjanih dasaka, njihova simpatija ne bi dugo ostala nezamijećena. Građevinari bi namigivali jedan drugome, starija kuharica krišom gurkala mlađu kad bi se onaj njezin pojavio, pa bi krenula zadirkivanja, ona bi se zarumenila, a on soljenkom ljutito gađao kolege. I što da vam pričam, momak iz Muća oženio bi na koncu curu iz Podbablja, dobio s njom troje djece i uselio u stan na Splitu 3, koje je sagradilo jedno drugo građevinsko poduzeće. Djeca bi se školovala za liječnike, profesore, pisce. “A, krvi ti, šta si ovde nasra, ne bi đavlu palo na pamet“, rekao bi ćaća bagerist jednoga dana, čitajući prvi roman mlađeg sina, velike nade naše književnosti, izvaljen na kauču, mrdajući palcem kroz rupu na čarapi.

Rasli i napredovali su tako naši ljudi, stjecali i materijalna i duhovna dobra, školovali se i zarađivali kako su rasla i napredovala građevinska poduzeća. Najveće među njima, zagrebačka Hidroelektra, u svojim je najboljim danima zapošljavala petnaest hiljada, a ni drugi, Zagorje tehnobeton, Konstruktor, Vijadukt, Dalekovod, Lavčević... nisu mnogo zaostajali. Izgradili su svoju zemlju, a onda krenuli graditi i po arapskom svijetu, Titovim prijateljima, ceste, brane i mostove u Iraku, Siriji, Egiptu, Libiji... Lijepe pare mnogi su tada donijeli kući. Bilo je jedno vrijeme kad se hrvatsko građevinarstvo činilo nadmoćno i nepobjedivo, svjetsko. Još 2007. godine, kad se kod Ploča završavala autocesta, vjerovali smo da imamo iskustvo, znanje i vještinu, ugled i strojeve nositi se s najvećima, odgovoriti na najsloženije građevinske zahtjeve.

A onda nas je, kao i u svemu drugome, upropastila četvrtina gluposti, četvrtina oholosti i dvije četvrtine pohlepe, namješteni javni natječaji, lažni troškovnici, podmićeni investitori, nezasitni izvođači, milijuni koje u su vikendicama podijelili razbojnici u odijelima, direktori javnih poduzeća, državni tajnici i ministri. Ono što se jednom činilo čvrsto i veliko kao Velebit, hadezeovska je drobilica prvo usitnila u pržinu, pa u pijesak, u nulu. Deset godina nakon završetka autoceste od hrvatskog građevinarstva nema više ništa, ni Hidroelektre, ni Konstruktora, ni Lavčevića, ni Zagorje tehnobetona. Zadnji se, prije nekoliko mjeseci, na mostu Trogir - Čiovo, slomio Vijadukt.

Da ste 2007. upitali tko će graditi Pelješki most, najveći građevinski autoritet u zemlji bi vam se sažaljivo osmjehnuo i objasnio da naši momci dva cijela četiri kilometra tjesnaca mogu zavezanih očiju spojiti.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.