Kada je čuo kako Dubrovački dnevnik ima pitanja za njegovu suprugu, dubrovački je vatrogasac uzdahnuo i prokomentirao: 'Ah što smo sad popularni. Što više izgori, to se o nama više piše'. Nažalost, ima i pravo, no trenutak je i da se život vatrogasaca sagleda iz druge perspektive. Veličaju se u ljetnoj sezoni i kude zimi kada 'ništa ne rade'. S druge strane, vijesti iz crne kronike su vrlo čitane, ekstremne situacije su posebno praćene dok je zanimanje za svakodnevicu vatrogasaca neznatna. U razgovoru su žene vatrogasaca otkrile s kakvim se problemima susreću i što bi im pomoglo u najtežim trenucima.

'Suprug i ja smo osam godina u braku. U početku mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem da je to njegov posao i da nema mjesta panici i strahu. On o tome ne razmišlja, pa sada i ja razmišljam puno manje, ali u počecima našeg zajedničkog života sam se znala probuditi u noći kad bi mu zazvonio telefon i više ne zaspati, također sam ga znala zvati ako mi se ne bi javio neko duže vrijeme nakon što je pošao na intervenciju. Danas to više ne radim. Danas mi je jasno da on radi svoj posao koji mora uključivati, dobru intuiciju i koncentriranost na spašavanje tuđih života i da mu najmanje treba moja panika i strah,' započela je Ivana razgovor o trenutku kada se njezin muž vatrogasac nakon telefonskog poziva, diže i ostavlja sve kako bi otišao na hitnu intervenciju.

Marija dodaje kako joj svakakve misli prođu kroz glavu kada zna da se radi o vrlo opasnoj situaciji, ali nastoji ne misliti o crnim scenarijima.

Osim gašenja požara na često vrlo nepristupačnim mjestima posao vatrogasca uključuju i izlaske prilikom (teških) prometnih nesreća. Za vatrogasce iz manjih sredina to znači da moraju pomoći unesrećenim susjedima, rođacima, prijateljima. Prema dostupnim informacijama, profesionalna psihološka pomoć im nije dostupna.

'Mislim da neću pogriješiti ako kažem da nemaju organiziranu psihološku pomoć unutar postrojbe. Njihovi psiholozi su Vam kolege najčešće, jer su svi u istom problemu pa se najbolje razumiju, a ponekada žene, djeca, obitelj, ali to su situacije kada ta obitelj procijeni da se treba razgovarati i kada se primjeti da je neka intervencija djelovala više nego neka druga. Ja osobno sam imala nekoliko takvih situacija, u kojima sam potom ja potakla priču jer on prvi nikada ne bi. Prvo su muški generalno drugačiji od nas žena po pitanju razgovora o bilo čemu, a pogotovo kada je posao u pitanju, nisu baš od razgovora ako ih se ne „prisili“, moj uvijek kaže da on ima način kako se nosi s tim i da ja za to ne brinem...(ja moram reći, nekada pustim, a nekada ne popuštam, već tražim da razgovara sa mnom o tome). Smatram da bi psihološka pomoć trebala biti obavezna. Stalno moraju na liječničke preglede, razne vježbe za održavanje tjelesne kondicije, tako mislim da bi razgovor sa psihologom trebao biti obavezan 2 puta godišnje uz to da svaka postrojba ima potpisan ugovor te da psiholog bude pozvan po završetku svake veće i teže intervencije,' smatra Ivana.

'Koliko znam, nemaju mogućnost razgovora sa stručnom osobom, a sigurno kako bi im dobro došla, pogotovo nakon prometnih nesreća gdje bude potresnih situacija,' slaže se Marija.

Kazale su ponešto i o tome pričaju li im muževi o najopasnijim situacijama s kojima su se susreli na što Marija odgovara kako ih je bilo nekoliko, ali da o tome ne bi željela razgovarati.

Ivana ima drugačije iskustvo - njezin suprug ne priča o intervencijama. 'Uvijek kaže kako mi nema ispričati ništa lijepo pa kako nema potrebe da me brine,' tvrdi te dodaje kako se nakon zahtjevnih radnih dana opušta uz sport, dobro društvo i ribanje.

'Puno puta se dogodilo da smo morali odgoditi ili otkazati planove, radi intervencije. Malo smo večera pojeli skupa u sezoni požara, a i nebrojeno puta smo se uputili negdje pa na kraju se on morao odazvati na intervenciju, a ja bih ponekad pošla sama, ponekad bih i ja otkazala,' ističe.

'Posao ima svoje prednosti i mane kao i svi drugi. Kada su požari, poplave, nesreće manje ih vidimo, ali imaju i dosta slobodnog vremena kada nisu na smjenama. Nadoknadi se sve, a stignemo se i mi malo odmoriti od njih,' kazala je iskreno Marija.

'Za sada naš intimni život ne pati, ako se ne možemo „podružiti“ noću, družimo se danju,' nadopunjava ju Ivana uz smijeh.  

'Ne pati. Još,' šali se Marija.

Odgovorile su na pitanje jesu li ih muževi naučili osnovnim metodama gašenja požara u kući.

'Mene nije on, ali jesu drugi!', odgovara Marija.

'Morao je, ploča na štednjaku i glačalo su mi bolne točke, priznaje Ivana te dodaje: 'Na svu sreću, nisam imala prilike praktično pokazati što sve znam, i nadam se da i neću, ali da se nađem u opasnosti, vjerujem da bih se dobro snašla'.

Bilo je riječi i o tome što ljudi ne znaju o životu i poslu vatrogasaca.

'Posao vatrogasca, kao i svaki drugi posao koji ujedno uključuje spašavanje života i izlaganje raznim opasnostima, nešto je što čovjek mora voljeti i mora biti za to. Ljudi ne znaju puno o vatrogascima ili ih nije briga, barem po komentarima koje znam čuti s vremena na vrijeme. Jako vole kritizirati da cijelu godinu ne rade ništa doli to malo sezone ljeti, a ne znam znaju li, ako i znaju, vjerujem da ne razmišljaju kad ih časte lijepim komentarima. Tko bi  se zamijenio s vatrogascem koji nema adekvatnu opremu, penje se brdima po par kilometara s teretom i od 30 kila kojemu kad nestane vode u sred brda, nestalo je! O hrani mogu razmišljati tek kada se požar potpuno lokalizira trajao on pet sati ili tri dana. Ne spavaju 24, 48,72 sata dok im ne dođe smjena, a ako i spavaju, to je najčešće na kamionu, usred brda ili na kamenu. Hoće li ih upeknut zmija ili će naletiti na zastarjeli projektil iz proteklih ratova - ne razmišljaju. Ne razmišljaju kako je imati pod sobom 10 do 30 ljudi za koje odgovaraju, ne daj bože da se kome što dogodi, završit će u zatvoru, ne daj bože da požar dođe do kuća ljudi se u panici znaju svakako ponašati. U slučaju prometne nesreće režu auto ili skupljaju djelove mrtvog tijela ili vade auto iz provalije, jednako moraju biti smireni i prisebani. I još puno situacija koje ako krenem nabrajati neću do sutra!' pojašnjava Ivana i upozorava 'Osvrnula bih se i na situaciju koja je pogodila Split i okolicu. Iskreno, muka mi je od ovih silnih komentara i hvalospjeva na vatrogasce koji će prvog desetog kad bude manja opasnost od požara svi zaboraviti, možda im tko da kakvu sliku na poklon na kraju godine, ali uvjeti im se neće popraviti, stručnu psihološku pomoć kao sastavni dio posla kojim se bave neće dobiti, povišicu niti jedan neće dobiti, osim ono malo viška sati što je proveo na požaru, a pitanje je plaćaju li im to ili ide u preraspodjelu i ako općina u kojoj djeluju na kraju godine ne bude imala novaca, lako moguće da zaključe da vatrogasci mogu pričekati sljedeću godinu,' upozorava.

'Značajan je broj požara koji nisu podmetnuti već ljudi čiste baštine pa im 'pobjegne'. Da se takve osobe kazni, vjerujem kako im to drugi put ne bi palo na pamet,' upozoravaju kako je nužno da profunkcionira kažnjavanje ljudi odgovornih za požare tj. nepoštivanje zabrane paljenja od 1. lipnja do 1. studenog. 

'Važno je i da se protupožarni putevi i šahte održavaju jer nije se jednom dogodilo da se cisterna ne može prikopčat na hidrant jer je zabetoniran ili šahta asfaltirana itd,' Ističe Ivana. 

Slažu se i kako treba raditi na sustavu prevencije i edukacije, ali i sustavu kontrole i zaštite koji će smanjiti broj požara te su stava kako se plan mjera protiv požara donosi teoretski, a ne provodi se u praksi.

'Ljudi trebaju znati što im je raditi kada se požar dogodi, što mogu učiniti prije nego što vatrogasci dođu. Zbog neznanja se situacija može pogoršati,' smatraju te upozoravaju kako se treba aktivirati stožer civilne zaštite.

Obje žene za kraj ne propuštaju spomenuti kako bi mirnije spavale da im muževi imaju najsuvremeniju opremu ili barem novu.