Antonio Bratoš: Muzika me prati cijeloga života i radim je iz čiste ljubavi

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Facebook/Antonio Bratoš
"Meni je muzika više hobi. Nekad se neugodno osjećam kad mi ljudi kažu da sam muzičar. Ne trpam sebe u kategoriju muzičara," ističe Antonio Bratoš na početku razgovora povodom priprema i izlaska prvog samostalnog albuma. 

Nakon benda „OPG“ (Opičena poljoprivredna glazba) kojim se predstavio dubrovačkoj publici, singlovi „Anananana“ i „Ti nisi“ koje objavljuje kao solo izvođač najavljuju potpuni žanrovski zaokret.

Razgovarao: Ante Džamarija

Kako ste se odlučili da krenete u solo projekt? Koja je razlika, osim te da ste ovaj put  u prvom planu, u odnosu na vaš bend OPG?

- Ja sam kontrolor leta, a u slobodno vrijeme se školujem za psihoterapeuta. Muzika je na neki način tu samo sporedna, ali me ona prati cijeli život i ventil mi je. OPG se dogodio kao čista ideja. Poklopili su se neki tekstovi i muzika i poklopio se bend. Trajao je nekih četiri, pet godina i razvio se dosta dobro. Ovo što je sad izašlo je na neki način nametnuto. Nisam imao ideju da imam solo karijeru, ali se poklopilo da su se dogodile neke situacije i određeni broj pjesama koje namjeravam snimiti i izdati kao album. Ako se bend posloži kako bih volio da bude, možda se dogodi promocija tog albuma i eventualno turneja kasnije.

Kakve su reakcije nakon dva singla koja su izašla? Jesu li se ispunila očekivanja?

- Nisam ništa očekivao. Ljudi možda misle kad izdaš spot i izbacuješ singlove da ti imaš nekakve afinitete. Ja nemam. U sebi priželjkujem da mi se ne dogodi hit. To me vodi u drugi život. Onda postaješ popularan i tvoj život postaje otvoreniji. Ne možeš se ponašati kao do sada. To je mašinerija u kojoj ti moraš raditi određene stvari. Ne bih to volio, ali je fora igrati se ovoga. Zahvalan sam što imam mogućnost da se tim bavim iz hobija, da mi to nije primarno, da mogu uživati u tome.
Samim tim ne znači mi reakcija nekog medija ili kritičara. Više mi znače reakcije ljudi koje srećem na putu, ljudi koji su oko mene. To su konkretne reakcije u kojima mi ljudi određeno kažu što im se sviđa, a što ne.

Bili ste uključeni u rad festivala Park Orsula. Kakva su iskustva i što se dogodilo s festivalom?

- Ja mogu reći svoje viđenje što se tu dogodilo. Orsula je super prostor i priča koju je Andro Vidak doveo do jedne razine. Pojavila se ideja da to više ne bude regionalni nego internacionalni festival. Tu sam ja ušao i napravili smo ono što smo napravili sad već prije dvije godine.
Orsula ima jedan problem - nedovoljan kapacitet za internacionalne zvijezde. Ne možeš dovesti npr. izvođača poput Stinga i da bude isplativ sa 500 prodanih karata. Možeš, ali cijena ulaznice je onda neprihvatljiva. Postoji kategorija izvođača koji mogu uspješno nastupati na Orsuli, koje možemo nazvati drugom ili trećom svjetskom ligom, ali čak i oni koštaju određenu cifru, koju je teško isplatiti s obzirom da takav koncert neće nužno biti rasprodan jer naša publika nema kulturu odlaska na koncerte izvođača koje ne poznaju dovoljno dobro. Da bi Orsula uspjela treba par godina uporno ulagati, a tu mislim da ona nije imala ključnu podršku vlasti i zajednice.

Mislite li da je ta promjena razočaravajuća za velik dio publike koja je na Orsuli slušala regionalne glazbenike i vidila u tom prostoru priliku za uzdizanje domaće scene? Je li internacionaliziranje prelazak na viši nivo i zašto bi to uopće bio viši nivo?

- Ta ideja nije bila samo moja. Nakon desetak godina, koliko je to Andro vodio, ispucana je većina kvalitetnih i adekvatnih izvođača. Nema smisla dovoditi ponovo iste glazbenike. Bila je tendencija da to bude u neko dogledno vrijeme miješani program, domaćih i stranih izvođača i mislim da je to idealna kombinacija. Na taj način domaći glazbenici imaju mogućnost sretati se s tim izvođačima, naučiti neke stvari, razmjenjivati ideje i održavati festival živim. To je bio naš zajednički koncept i ideja. Nažalost, ljudi nisu dali priliku da festival bude barem još jedne godine.

Što je s prilikama za dubrovačku scenu i postoji li ona uopće?

- Šteta je da nema scene u Dubrovniku. Ima dosta ljudi koji sviraju, ali nema koncepta za razvitak te scene. Kultura generalno u Dubrovniku ne postoji, čega god da se dotaknemo. Možda sam radikalan, ali tako to vidim. Nema kulture, a o subkulturi da ne govorimo.

Mislite li da smo premalen grad?

- Nismo, nego nitko više nema interesa. Mislim da nama treba pod hitno klub kao što je bio Otok ili što su bili Lazareti nekad. Klub koji će uzgajati par godina samo muziku. Ima projekata, ali oni su sporadični. Nema kontinuiteta. To je i regionalni problem. Onaj tko je napravio nešto prije 20 godina i više, on može raditi koncerte. Svi koji se žele nanovo probijati, to ide vrlo, vrlo teško. Nedavno sam bio u Parizu, u Olympiji, na koncertu Jorje Smith. Iako je popularna, na njenom koncertu je bilo oko pet tisuća ljudi. Recimo da Pariz ima 5 milijuna stanovnika. To je 0.1%, zar ne? Dakle, realno je da na koncert u Dubrovniku dođe 40 ljudi, ako pretpostavimo da u Dubrovniku ima 40 tisuća ljudi. Pođi u neki klub i vidjet ćeš da je obično toliko ljudi na koncertu. Ako ih dođe sto, to je uspjeh. To je današnja realnost. Treba prihvatit da je to tako, svirati za tih 40 ljudi i biti zadovoljan s tim. Kvaliteta, a ne kvantiteta.

Postoji li onda netko na sceni koga slušate i tko vas inspirira?

- Zoster, Sassja, naravno: Zemlja gruva.. Osim njih, ne znam. Ne mogu reći da vlada neko ludilo. Nela, Antonela Đinđić koja se pojavila na HRT-ovoj A-strani mi je zapala za oko, ali joj se još ne događaju pjesme.

Mislite li da nam i u show-u koji je produkcijski i idejno na visokom nivou fali ključni, završni korak? Potičemo li mlade ljude koji daju novu vrijednost ili reciklažu?

- Slažem se. Tu je još jedan problem. Ako imaš nešto karakteristično teško će se to probiti u eteru koji mora biti čisti mainstream čak i ako se radi o radiju koji hoće alternativu.

Za kraj, kakvo je općenito stanje u Dubrovniku? Donosi li masovni turizam sa sobom negativnosti koje utječu na sve aspekte života?

- Blagoslov koji mi imamo je i proklestvo. Frankfurt nema što za pokazati, ali ljudi izmišljaju muzeje koje ljudi žele posjetiti. Mi nemamo nove muzeje. Nama je grad muzej i tu je problem. Prokletstvo ljepote. Lijepo je to, od toga živimo, ali ne kreira se samim time ni kultura. Dubrovačke ljetne igre postoje već 70 godina, ali nisu zadnjih 30 proizvele ništa konkretno veliko kao što je 70-ih godina to bio slučaj. Primjerice Duke Ellington na Igrama. Potpuni svjetski vrh. Nema većeg od toga. Danas nema takve zvijezde koju možeš dovesti na Igre, a čini mi se da nema ni takvog interesa. S druge strane, svaka čast za koncert Tom Jonesa.

Iščekujete?

Da. Da ne moram ići u Ljubljanu.

Popularni Članci